Martin Mikulić. Drveni strojevi. Motrišta. 54. 2010. 55-92
https://maticahrvatska-mostar.com/wp-content/uploads/2020/11/motrista_54_web.pdf

Istržak:
https://files.catbox.moe/9g9i3v.pdf

Fra Martin Mikulić

Drveni strojevi

I. Razglavak

Kadno podavno junakinja Pèra na klin prela, na gobelju motala, na gredu snovala, onda i gvozdeni Petar drvenim oruđem radio, a željezna mu žena samo na drvene stanove tvrde tȁre tkala.

Kad se pokazala napredna Marica, uzmakli prsti presti, odustalo se na koljenu vesti, prestao vitao i rožak na predivo, umukla stupa i trlica za pozderine. Onda je počeo drevni Marko željeznim oruđem poslovati i lipova mu žena na gvozdeno kolo konce otezati, na rozine motati i na poluge snovati.

Živio napredak i prosvjeta, a ni drvetu ništa ne bilo! Da mogu ljudi iz godine 1800. amo doći i vidjeti nas i naše stoljetne strojeve, ah što bi se čudili!

Isto tako da mi možemo vidjeti njih i njihove drvene strojeve, oh što bi se od čuda snebivali!

Kad rečem: sjeti se, aga, koliko je u torbi kolača, dat ću ti sva četiri! - lako je pogodio. Ali kada kažem: tako, liho? – ja pogoditi, ja ne pogoditi.

U davnoj davnini nisu znali za gvozdene strojeve, kojima se mogu ogromne zgrade u kreku pomaknuti. U današnjoj danjini ne znadu za valjuge, kojima su ogromni stećci prenašani. Stari bi se čudili zrakoplovu, koturači, brzoglasu, pariškoj gvozdenoj kuli, prokopu brda i planina, mi se čudimo svjetskim čudesima: velebnoj crkvi u Rimu, zvonu u Moskvi tešku 4.000 pudova ili 201.956 kg, na otoku Rodu apolonskom od tuča gorostasu, komu su između nogu prolazile lađe s jedrima!

Učeni neki ljudi našli su u Jeđiptu na hiljade ispisanih opeka - čitave knjižurine – i čitaju ih kao vodu, a ne mogu iznaći, koji je narod u nas zbacivao grdne gomile po vrhuncima brda i bregova!

Izmislili su kratkopis, a nisu skovali strojeva za brzopis, da ja njima pišem brže, bolje nego prstima. glatkih li onda i od mjere slova i pismena! Negdje davno čitah, da na nebesima zvijezde, što ih najbolji zvjezdoznanci mogoše nabrojati, ne prelazi broj 3.000. Kad je najvedrija noć, broj pa ih ne ćeš moći zbrojiti više od 384. Ja zvijezda nisam brojio, nego sam tražio po knjigama i od vještaka, da mi kažu, što i kad se brašno ranči, kad li, koje li ne ranči. Ne nađoh! Iđem k mlinaru, koji mi odgovori: pšenično brašno lako se ne šteti, a u drugo metni kamen-ploču pa se ne boj! U vreću soli zabodi klip gvožđa, ne će se rastopiti.

Ako se bojiš, da ti miši ne progrizu vreću punu žita, razdriješi joj ozgora petlje!

Ti mi više kazuješ – primijetih mu – neko tražim. Tako mi zdravlja, ako još što u čemu zagonetnu, čega u mudrim knjigama nema, odgonetneš, ti si mi živa mudra knjiga.

- He pobro si moj, - odvrati mlinar, - nevolja je naučila sjekiru kovati, a nije bijes, a i knjige su pametni ljudi napisali. Dakle sjekira ne gradi žive glave niti knjga stvara pameti.

- Dobra ti je slobodno – ja ću – što je sjekira i blanja panju, to je iskustvo i knjiga čovjeku samo, jer poslovica veli: "Obzorje mjenjaju, a ne pameti, koji preko mora idu".

- U svijetu je pamet, - nastavi mudri mlinar.

Kad se ja umoran jednoč nalih ubojite vode, naduh se kao napuhan mijeh, te da mi dosjetljiva družina ne navališe težak kamen na trbuh, ja ti ga u času propadoh, makar bio najnaučniji književnik! Drugi put pokušah kablić meda te da ti ga ne zalih drugim kisela mlijeka, bio bih pukao kao babor, kad udariš njime o ploču.

Dok je mlinar ovo pričao, glušila uši pod mlinicom valjatija drvena stupa mlateći batima po trublji klašanja.

- Ne čujem dobro, mlinaru, - rekoh mu, - lupa stupetina. Ma od koliko je komada načinjena? Nemilo ti buba!

- Sjetider se! – on će. Mislim u sebi, bit će ih 7-8. Hajde reći ću mu: sedamnaest!

- Ima ih dušane moj, sedamdeset i pet, odvrati mi mlinar. Da mu odgovorih odmah, da ne zna, kao što nisam ni znao, manje bih se bio naružio, a onako odvratih mu:

- Oho! To je stroj velikog izuma, ti ga napravljaš, pa i znaš dijelove mu sve po imenu. Kazat ćeš mi ih drugi put! Sada zbogom!

- Da budeš davno! – odvrati potiho i lukavo mlinar.

Kakva me želja bila, kad davno vrtih ježevce i udikovce, puhah olovom kamiše trnovce, gradih i pisah lule od zelenikovih, dračevih kvrga i klenovih čvorova, da bacim raboš te učim bukvar, - onakva i viša me sada žudnja zgrabila zabaciti slova i azbuke te vratiti se na raboš, drveno oruđe i drvene strojeve.

Na ovo me nagnaše hvale novih strojeva, svjetskih izuma, prevare i razgovor s mlinarem. Istina, novovjeki izumi sjajni su, lijepi, tvrdi, brzi, a uspjesi ružni, radnje cmigave, kratkotrajne. Nije to mudrovanje, nego primjerak.

Ako na konju trčim pa se ukinem, ja ću opet uzjahati. Ali ako s koturače naglo odletim ili iz parovoza ispadnem, više ti ga ne uzjaši nikadare. Lijepo u zrakoplovu letjeti, ljepše kada dalje odeš, kući se vratiti. "Tko može obaći pa ne će, već se uduši, nije ga žaliti" – kazao je Ciganin. Ima stvari prokuhanih i kupusa podgrijana! Patvorena vina, građanice rakije, brašno pokvareno! Da može od svašta pita biti, svak bi pitu jeo. Kakve su nove gargaše kojima se poderano sukno gargaša, kakva li glačila, kojima se novo iz staroga napravljeno tliča i gladi, nije mi poznato. Znam samo, da je pod novo skupo prodato i posve netrajno. Lako se dosjetimo. čovjek ima staru kobilu i od nje ždrijebe, ovo ostavi u pritvorku, a onu povede na sajam, da proda i uzme mladu za napredak. Dođe, proda jeftino Ciganinu, a Cigo odmah ode pjevajući.

- Uz grgaš, niz grgaš, bježi, babo, kudgod znaš, ja sam mahnitaš!

Dok čovjek po sajmištu tražio mladu kobilicu, njegov ti kupac sa starom u ljeskovinu, pa udri, tari, pari, maži, a ni sebi ne praštao, da se preobrazi. Onda na sajam vičući:

- Ah, haj, ljudi! Evo je brze kao lastavice, mlade kao kapljice, amo te se!

Čudi se trgovac. Kad je kobilu kiša oplakala i griva joj porasla, obistinilo se, da je svoju staru kobilu kupio!

Tko se boji, da ne bi kupio što svoga ili tuđega, staro pod novo, onaj neka nosi tkalji svoju pređu, a ona će mu za šest dana zgotoviti gaće, koje će ga nositi šest godina, a šav će mu biti cio i dvanaest godina. Zašto to? Zato, što će biti tkane od nove vune za šest dana na tkalački drveni stan. U haljine od ovakvih klašanja skrojene kad sve propane, najposlije šav ostane.

Vidimoder, koliko će izdržati tvrdoća tkanina na brze gvozdene strojeve tkanih!

Ima tamo u svijetu – bit će u Londonu – tvornica od devet podova. Tko ne smije uzeti gotovu haljinu, on donese svoju vunu te će od prilike tvorničaru:

- Donio sam vune; majstore, da mi napraviš gaće!

Krojač mu prijazno odgovori:

- Daj ovamo! Dok mrvičak otpočineš, smotak duhana popušiš i uspneš se na deveti pod tvornice, one će biti gotove!

Sad otpočne brza radnja. Prvi stroj pere, drugi suši, treći vlači, četvrti prede, peti tkaje, šesti valja, sedmi boji, osmi kroji, deveti šije, - gaće gotove. Nu red je odjevenom paziti, da brzo ne korača i bezbrižno se ne priginje, jer bi mu grdno šavi pucali. Ako bi naime recimo, osim radnje i klašnje bile iz tvornice od nepoznate pređe satkane, takvo odijelo iza raspucalih šavova prosulo bi se kao prosenica do šest mjeseci. Ako je odijelo vrlo skupocjeno te čovjek dobro čuva noseći po njemu mrežu, ne uzimajući vruće hrane i uklanjajući se od nagle radnje, nosit će ga godinu dana!

II. Primjerci

Preklani ne smijući u samoj košulji uljesti u zimu naručim, da mi se u Mostaru od sebičnog sukna skroji koparan. šaljem naročito svog čovjeka davši mu omjeru i novac. Ovaj se tamo namjeri na krojača inostranca, koji imao u krojačnici prilike raznovrsnih kaputa, ćuraka, koparana. Zagledajući mjeru i čitajući opis naručenog kaparana, potegne krojač nacrt i reče: Taj kaput mora se skrojiti po ovom primjerku i čohu naručit ću iz Beča, bit će gotov do deset dana.

Došav čovjek na predloženo vrijeme nađe koparan zgotovljen i upita u strahu:

- Koliko zapada? Ako mu bude cijena, kao što je sjaj, ne isplati ga ni cijela krajina.

- E, dragi moj prijatelju – nadoveza krojač – svaki metar ove čohe stoji šesnaest kruna, priloži još radnju, janjetinu, gajtan i drugo, u sve zapada sto kruna.

- Kakvih sto kruna! Udarilo te sto ljutica zmija! Tko će to platiti, tko li ga smije naručitelju na oči donijeti?

- Ti njega ponesi – krojač će – pa ako mu ne bude ugodan, nek mi ga vrati!

Donio. šta ću sada?

- A – viče ljudina – ima li iko tamo tuđ? A, donesi mi iglu i klubašce konca, jadnice, i ostavi tu na plotu.

Nazre ga žena u posve drugom odijelu i onako ošišana, stane, zapanji se, misleći da je to tuđi čovjek, zastidi se i pobjegne.

- Ne bježi, ne boj se, vikaše on – kukavice, ja sam tvoj Marko, podmladio se, nešto mi obrstilo brke, a novom odijelu šavovi se raskinuli. Šavove ću prošiti, brkovi će narasti, čega bih se plašio? Haljina i brci ne čine čovjeka. Ta nekoć nisam ih imao koliko ni ti, pak sam bio čovjek.

Kad utegao šave i došao već kući, nevoljna će mu žena:

- Ama, moj bijedni druže, ako ti nije tko u svađi i sukobu ures i diku počinjao, jest ih taman zavijača, ona pređavica, koravica izgrizla, živu je crn vrag odnio! Hoće ona, milo moje, kad se navadi u klupku, svu pređu iskositi. To ti je odijelo od stara sukna ili od izgrižene pređe, pa su ti iz njega bez sumnje koravice i brkove iskosile. Nisi kriv, jer se prevari i šteti nevoljan ne nadao. Ja kad klupka pređe ostavljam, svako prije na plamenu od dlaka planem, prahom od pelina i duhana pospem, pa grizice ni zabijeliti. Za kudelju i igle, hrano, dok uzmogneš među ljude.

Tko ne bi vjerovao Markovoj nezgodi, može vjerovati ovoj drugoj mojoj. Evo je preda mnom pa "ako laže bara, ne laže rog". Lani sam kupio jednu veliku knjigu, okviranu u crvenu kožu, ukrašenu zlatorezom i svilenim bilješkama. Lijepa ti biješe ona, Bože! Kao da si je iz sira izrezao. Osobito je krasio snopić crvenih pričvršćenih i prometljivih bilježaka.

Svijeće se od vrućine slijepile. Nekako ih razlijepih i jednu zasadi u obojen drveni čirak, a ona mi se motala kao mrtva jegulja tamo amo preko čiraka i ne mogla stajati uzgor, što joj ne metnu tri jelova podupornjića. Svijeća zgarala, podupornji se zagarali te ih valjalo podrezivati. To je učeniku dosadljivije bilo nego meni nečistu lijenicu nekoć useknjivati, te baci "Početnicu" i preostala mu 23 slova cijele azbuke.

Ima još. Podavno se pisalo kokošijem, gušćijim, orlovim, ždralovim perom, a i trstikom. Svakim se moglo puno vremena pisati. Kad otupi, a ti opet zareži. Operušaj gusku pa meso u lonac, a perjem u klak, ono izjedi, a ovim piši, kad se oproste! Tečno, tečno! Ova pera naslijedila gvozdena. Za 150 podaj dvije krune, svakim ćeš napisati 50 može biti redaka, više ne. Crnilo izjede mu kal i ono bude batal. Zarezati se ne može, kaliti ga ne znaš, baci.

Za mog vremena kupile se dubove šiške po Hercegovini i nosile u Kreševo, ondje s drugim stvarima tukle se u drvenoj stupici drvenom stupaljkom te se pravilo lijepo crnilo, koje niti je kartu progrizalo ni pera izjedalo. Imamo zapisnik kokošjim perom i ovim crnilom pisan g. 1797., crnja su mu slova nego što se danas gvozdenim perom i bečkim mastilom pišu!

III. Sitni

Kremena i kamenita mjesta, ako što su u nas, osobito od kako je ponestalo gore, više puta obiluju sušom i bezvodicom ne samo ljeti, nego kad kad i usred crne zime. Pričaju stariji ljudi, da su nekoć na Badnji dan meso varili na vinu. Do dva sata daleko išli s mješinama po vodu. goneći vodu zateče ih na putu kiša, oni iz mješina vodom po ledini, pa kući. Kad onamo, kiše ne palo ma ni jedne kapi.

Kako je komu još za zimnih i ljetnih suša bivalo, ne znam, samo znam, šta se meni u djetinjstvu i družini mi događalo. Zimi bivalo lakše, pomagali se iz jametina pokojom grudom snijega i kojom šakom mraza, kada se zemlja od leda srižila.

Tako u proljeće kad prosoči kljen, mi zasjeci na više mjesta čašice, pa nas se nadoj svaki soka, kao gladna buha krvi.

Ma ljeti, ljeti! Da mili Bog sačuva! Svaki nas se crnio ko Arapče. gorjela glava od sunca, noge od zemlje, pržio se jezik od žeđe, letili svijetnjaci. Kako i ne bi? Naklasaj ječma, propali kita, pa se nadoj onog mliječca. Kad se ovaj u trbuhu upali mi popani tikve vodenjače pak na put rijeke, sat hoda. Dok bi je s brda ugledali, zaprijetili bi joj, da neće teći, kao što teče, da ćemo je smanjiti i presušiti. Nu uvijek manje popismo nego žedni mislimo. Sva joj osveta u tom bivala, što bi je ponešto zamutili kupajući se i sadirući glib sa sebe. Ono vode, što bi ponijeli, sve bi do kuće gotovo popili. Ele sutradan, kadnokad i onaj isti dan, opet na rijeku.

Idući često ovako sa svojim drugarom Paškom Musom susretah čudnovatih sitnarija. Jednom djevojku, gdje nosi nauprt burilo vode i na goloj kobili jaši! Pitamo smijući se:

- Šta to, kukavice vodarice?

- Evo ovo – reče – ovako nam lakše obadvjema, ona se za glavu ne vodi, a ja pješke ne idem!

Malo dalje stigosmo jednog dječaka, objesio o vratu škrapuč u vrhu na obluk razvraćen idaše uz puhanje jakog vjetra, zobljaše iz škrapuča pržena brašna i jašaše na konju naopako u kabančici k repu okrenut!

- Kakva je to obijest, junače? - zapitasmo putnika.

- Nije obijest – prislonio on – nego zaklon od vjetra, da mi ne raskiduje prsa i suha brašna u grlo ne vraća i u nos ne zasiplje.

Još do rijeke u pustu drinovištu zatekosmo poznatoga nam Matu Bulića češljara i trubljača. Ovaj imaše kod sebe punu trbu isječaka ili odkidaka od same crvene drinove za češlje. Zabio drinov otopak među dva živca kamena, jednu ga podlanicu rasjekao u crijep utakao trisku, pak raspilava tanjom male, a debljom pilicom velike zupce, onda britvicom išćinja i dlijetašcem ispisuje. Mi do njega umorni potrbuške legli, naslonili obje kosjerice na dvije podlanice pa mu rekosmo:

- Ma zlatio se ti Mate, kako možeš tako kao dlakom na dlaku raspilavati tu trisku?

- Ljuto gvožđe, momčići moji, pahu će razdvojiti, a brijatiju britvu vjetar istupiti – odgovori mi smiješeći se češljar.

- Daj nam malo zatrubi, lijepi Mate! – preuzesmo mi dalje napastujući ga. On odbaci pilicu, poteže iz druge torbe jasenovu u kolut skupljenu mokru trubaljku, na zavojke navi, u dnu zašpiči, pisak navrnu pa puhnu, da se je sve oko nas treslo. Još nam je na dvosirku proljetnu sviralu zanosno svirao i na mješčić diplio. Dok se mi od dragosti po travi valjali, oču se blicanjak nekakvih praporaca. To bio zveket batljaka dviju čobanica, koje slušale glazbu i svirku češljarevu. Kad ovaj odisao, one hitro prometale svoje batljake pletući struku, jedna tanku na rozgice, na čičkanja, druga na stalak odeblju, za stručnih pasova. Batljaci su muklo, ali skladno zvečali, pa se činilo, kanda zvuče mala zvonca tamo nadalje.

Čobanice zvonketajući brdu, mi s češljarem trubeći strmu na vodu. Kad dođosmo gazu Klekovu nad Klobukom, jedna jaretarica sva u bijelu vabi kozliće na vodu:

- Kelavoč, kelavoč!

Paško čavrljav dječak reče:

- Kad je kuga morila, onako je hodala u bijelu kano ona kozletarica. Preko ovoga gaza jedan ju je prenio na drugu stranu. Kad ju je prenio, ona mu reče: "Nosi me sad natrag!" Ne bila druga, valjalo nositi. Upita ga nasred vode: "Jesam li ti teška?" "Otkud – on će joj – lakša si mi nego perce". Da bude rekao, da mu je teška ona bi se bila jamačno na njem napela. Kad bili na ovu stranu, prestrašena kuga bolno zaključi: "Sukadar, bukadar, u Klobuk nikadar"…

Dok ovako meni Paško bajao, sila pčela dolijećala na vodu. Tada će on:

- Da ovdje pčele dohode na pilo kao na "omulji" ili na vrh naših dijela na Ploš-lokvi, mi bi mogli jutrom ispod sunca zamjeriti, kamo odlijeću, te tako ih naći u kakvoj dubini jali u visokoj pećini.

- To je lako - rekoh mu ushićeno – otićemo sutra rano, nemoj prevariti! Bit će svakuda puno ići, u Klobuk nikada.

Što rekli, ne porekli, sastali se na lokvi. S pika uvarbali kako i na koju stranu lete, pa uprav k njima, kao da smo ih ostavili. Silan roj hučao u dubu, kao da u njem oganj plamti. Sukljale povisoko na široko okno poput gusta dima iz dimnjaka. Ne bile to sitne male pčele obične, nego rijetke, krupne, svaka ih debela kao palac, žutila se kao vosak – krstašice. U sumrak kad se smirile zaparamo na dubu križ kamenom i odemo. Ne kazujemo nikomu ništa, nego se potajno dogovorimo, da ćemo ih prodati nekomu našem imućnu kumu Anti.

Ranim jutrom idem do njega, bojeći se pasa uspenjem se na drvo te ćemo na izmjenu zvati:

- O kume Ante! O Marko, Antin brate!

Ozva se krupna glasina:

- Doma smo, zoveš ili amo?

Kumova nas čeljad obranila od ljutih pasa i on nas prijazno primio i pogostio. Mi mu zavirivali u jare, pojate, kokošinjake, pčelinjak, osobito u radionice. Puno je tu osoba radilo ovdje ondje, jedno ovo, druge ono, sve različito. Sve nas zanosilo i veselilo. Ante cijelu volovsku kožu raskrajao na vaše. Naprijed uze oblo drvešce, izmjeri pedljom, pola odjelja i na petu zareza, poprijeko preko kože s vrha drvšca kljunom od britve nekoliko puta trcnu te od vrata do repa otkroji pravo kao po koncu.

- Riz joj je modar i prašti, bit će derka – reče raskrajalac.

Kada svu iskroji, svaku vašu izreza na opanke, mjerom velikog pedlja i do članaka donjih. Nevjesta mu Markovica cijelo dvorište mētući mlijeko glušila. Stap od duga dug šest roguša, na njemu šest drvenih obruča, u dnu širi, u vrhu uži s uhom. Prihvatila ga metarica lijevom grčevito za uho, a grčevitije mećaju su šest provrtina na vrh drška desnom pa udri mlati. Znojila se kao da je žrvnjom vrtila, ipak se stidjela otpočinuti, nego mjesto odmora mijenjala mećaju sad u jednu sad u drugu ruku, povirivala u stap i mlijeko oblijevala studenom vodom. Napokon izvali bublju bijela masla kolik dječinju glavu! Mi joj se divili.

Nešto opet onamo pod jednim svodom vršljalo i praštalo. Tamo Antina kći turice vune nabacivala na grebene i vlasale, a mati joj ostatke gargašala. Lijepo bilo gledati i umjetno oruđe i vještu radnju.

Grebene su dva komada od tvrda drveta s lopaticom i drškom, pedalj duge, rogušu u lopatici široke i malo zaobljene, pokovane razvarenom rožinom, na pojedinoj unutrašnjoj strani 33 gvozdena zupca u dva reda, podlanicu visoka.

Uzela radilja onu polu grebena, na kojoj bile ture vune srijedom posred zupca uzduž podmetnute, lijevom za perčin ozgora zaprijevši drškom u lakat, pa zubima druge pole tegli vlas; zatim okrene držak gore, lopaticu k sebi pa opet grebena.

Gargaše su gotovo za dvoje više od grebena, četverouglaste, dva komada od mekog drveta, postavljena dvostrukom kožom; kroz držak ima provučena uzica; iz kožnog postavka nikla 504 dvostruka zupca u 36 redova po 14 na samit poredana, palac visoka, k dršku pognuta.

Vlačilja uzicu, što je na dršku, natakla na klipić, njima zauzdala tabane, kako će na gargašama doći zupci na samit, po potku vlačuka, slipke na kudjelje oko sebe razmeće te će ih na preslicu ozgor do srca navijati i otpredati.

Vidjesmo još u kumovoj jari zabodenu u zemlju jaku rozgu, u njoj večala koza preko vrata zašpičena, što ne ljubila svoga kozleta. Ovu rozgu zovu "ljubicom".

U kravarici dvoje junenja naglavljenih, jednom ozgo na šunjci dva drvena badlja, drugomu na gornjoj gubici koža od ježa, da ne mogu sisati mater! Tu dvije žene stavljale kravu, jedna od držala za uši, druga dižvu za uho i preko palca muzla. Krava se nogatala, muzilja viče:

- Tiljuš, vrag u te ušao, kad nećeš, da ti je ničije.

Druga je ruži:

- Ne ugoni, sestro, u nju vraga, bit će gore, već pusti tele, neka omine!

Prostriješe po stalku vuneno cijedilo, zape mu roglje i procijediše mlijeko u veliki kotao, sjužiše te usiriše. Sirište se sastojalo od dvije žlice vina s lanjske goveđe mure. Ova suha iskrižana sitno bila potopljena u vino u jednoj crnoj tikvini.

- Mećete li te kože, i kad kiselite mlijeko, kuma? – upitasmo čudeći se sirištu.

- E nismo, kumčadi draga, odvrati ona, - onda u vareniku kus srebrnoga novca ili tri grabova drvešca metnemo.

Domalo izvadiše mikurinu sira kolik dno u kotla; dodaše nama po jednu bubljicu, a ostalo metnuše u obluk od kostilove kore. Mrve u cijetku. Naš kum imao i krdo krmenja. Na nekoliko ih bijaše teljig kao trklja, pod vratom zašpićen, gore šiljast. S takim taljigom poštetna krmad ne mogu kroz plot.

IV. Dobici

Silu krupnih strojeva kod našega kuma ne razgledasmo, - vrzla nam se u glavi prodaja našastih pčela.

Pred mrak zovnemo kuma Antu na stranu i pitamo, da li bi prodao koje ulište pčela. Tako ga zađosmo s namjerom, da vidimo, podkoju bi cijenu on prodao, te mi njemu prevrnuvši pitanje, prodamo svoje. On odvrati, da nema u svom ulenjaku ni parojka za prodaje, pače nadoda, da želi koji roj, osobito krstašica prikupiti.

- Imam, - reče, - krupno jedno ulište krstašice, pa bih još jedno nabavio po što za što. A kad bi drugih i prodao koje, ne bih ga dao zaista manje od dvije žute kremencije.

Sad mi njemu ispripovijedismo, kako smo jučera našli u brdu pun dub pčela i kako sudeći po huki i letu mora biti mnogo meda, a one same po veličini, žutini i zvuku krstašice.

- Dat ćemo ti ih za mnogo manje, nego bi ti nama jedno ulištace dao, a ti možeš isjeći dva – reče Paško.

- E pa šta pitate najniže? – Ante će pogledavši nas.

- Pitamo ti četiri oke meda samotoka, dvije čista voska, dvoje opanke s oputom i ovcu s janjetom.

- I ja primam, ma ćete obadva s nama do duba! – potvrdi kum Ante.

Jamiv se za ruke i presjekav vratimo se u stojnu kuću k čeljadi. Idući ustavi se Ante pred jednom stubom te će tiho:

- Udarit ćemo na sto muka isjecajući dub i progoneći tolike pčele u ulišta. Vi nejaki, a brat mi Marko bježi od pčela kao od kuge. No vi šutite, drag mu je med, u jamu bi za njim. Ta on odavno već i ne zna, što su i kakve su pčele. Jednoć djetetom puhao u okno pa ga isklale do zla. Poslije ti nije k njima pristupio. On misli, sve, što je malešno, krilato, što zuji, muha zvrkulja, osa, sršljen, da med nosi i da će ga jednako žacnuti. Baš mi nije stalo, kad ga koja i žacne, ne će umrijeti, nek se pitomi.

- Tako ima u nas jedan, pa da daš kišu i mećavu, popio bi – pridodasmo mi – a loze nikad usaditi kolik trava. Kad se napije, reče: "Uredne ove suze, mila braćo, blaženo oko, koje te prolilo! Oh vesela i plemenita krvi! Sadit ću te i na drvetu i na kamenu!" Kad mu ispuši, onda: "Šta će mi ona smuculja, ni gora ni trava?!"

Naredi Ante bratu, da sutra rano napravi dva samotvora smrdljikova ulišta, lijepo zaluženom galebinom omaže, ljubicom natare i dužve prometne. Da dva mijeha pripoveže, na prodrtine udre pirle, a piljke na ugrce; da baci pet šest komada kada u torbinu i dvoja konja osamari.

- Obilan je medič ove godine pao, – proslijedi Ante slobodeći i namamljujući brata, - veselo Markica, sutra meda do grla, ne boj se, ja ću pčele šikati ti ćeš samo med salivati! Ova su djeca našla krstašice, ja sam se s njima naredio, one su naše.

Svanućem ja išao naprijed, Paško nosio kablić kiseline, ona dvojica vodili konje; došli do duba i našli sve kako smo kazali kumu.

- Dobro su, stante dalje – Marko će, - barnut ću malo u okno, ne će li se rasprhati.

Odcapari jednu dugu matorugu pa u okno žic, žvrc, a vojska pčela kao pram krupe na nj. Šmig Marko tamo, šmig amo, sine kao blijesak u oblaku, sune glavom u lomutinu, ali zaludu, pčele srdito rade.

Odčepi mahom niz prodolinu i osvetnice za njim. Mi popadali k zemlji. Podigav se Ante zaurla:

- Na moju jedinu dušu, sršljenovi! Iskalat će ga, sveca mi! Pasja nijedna vjero, šta uradiste? šta mi brata smakoste, vrag vas s mjesta odnio?!

- Odnio ti kapu i glavu! – mi mu ne dali izdušiti – šta smo mi krivi? Ta ti znaš, šta su pčele? Nikada se on ne vratio, ne bijaše ih dražiti! Ah ostavi ih nama!

On više, mi više, došlo do svađe i borbe na više, došlo do svađe i borbe na mesno i drveno oružje. On nama psovao trgovinu, pčele, med i voštinu, mi njemu ulišta, mjehove i kiselinu. On nama mater i tetku, mi njemu razjareni njegovu i čaćinu mu ženu, sve pleme do devet koljena, temelj, vladu i miša u duvaru. Svakom zamuklo grlo, zapjenila usta. Paško imao drven nožić u koricama, ja malu drvenu pušku bez ognja, napunjenu prahom i grahom. Nožićem mogle se guljati smokve i vareni krumpiri rezati, a puška mogla kape rešetati. Navali Ante šakama, mi bjegajući oko obla kuka vikali:

- Baci, ne udaraj, kume! Odreni se, Ante, poginuo si! Sunce će kroza te!

On ne pometa, nego zamahnu, da će mene šakom u zatiljak. Ja mu je vješto dočekah na lakat, on stade i poče puhati u nju, pa opet za mnom. Odskočiv nekako na stranu odčepim na pušci valju i podviknem:

- Drž ga za oguzine, Paško, i bodi u vrat! Pobit će nas.

Ja brže iz kukuruzne lule vatru na kamenu pa u prsa – dam!

Nešto ga zamlati grah, nešto dim zakusi, a dobro i Paško kiljajući mu vratinu trzne unazad, vjeruj mi, pade nauznak i razkrivi se. Mi pobjegnemo smijući se. Jedan iz strane čujući iz čarke pušku dotrča k njemu voleći:

- Ubi li te, brate?

- Ubi dušmanin – on će – iz dušmanice, nije moguće, da me nije ubila, koliko je blizu mene pukla!

- Zar je živ? – zapitasmo mi iz šikarja. Bio ne bio, prividi der, namjerniče, koliko ima na njemu smrtnih rana!?

Nema srećom ni lake, odvrati onaj – nije okrvavljen, samo mu runja na prsima spaljena.

- Ima li na vratu vašicu? - priupita Paško.

- Malo mu se šija zažarila, nema nikakve zadorine – opet će tobožnji vidar.

Paško je u hitnji bio trgnuo i krnje s nožićem, te stoga ni dlake mu s vrata ne omakao.

Vraćajući se Ante kući često nam kurvekao i vražekao, mi mu ne ostavali dužni oprezno za njim idući nazorice. Kada tužnim glasom zvao brata, mi mu se mjesto njega odazivali:

- Eto me, ej! Čekaj, dok prste obližem!

Ante zakrenuo jednom okukom, sa strane stazicom nešto četveronožice promicalo. Basa, basa, bliže to bliže – Marko! Otekao, pune ga gaće, na njem požilice i kvrge kolik orasi. Obavio se u troju travu i nosio na golim plećima kamenu ploču kolik siniju.

Ne bojeći ga se koliko šušnjevate grane pitamo:

- Nosiš li to ljubice i satove meda bratu? Kamo ti krstašice, medaru?

- Žalce ostavile u meni, a one prošle k vragu – reče hučući. - Ja kriv, djeco, nu što je bilo, bilo, ne kazujte nikome, dat ću svakom vam po opanke.

- Ne ćemo, ne ćemo. Ti se liječi zmijskom travom, a mi ćemo jezik za zube – obećasmo bijedniku zatiskujući rukama usta, da mu se u oči ne smijemo, te se pošteno razmijenismo.

Ne mogući doprijeti kući obnoćimo se u šumi. Paško metnu varenoga truda na kremen, ja umanjem mahovine; jednom ognjilom kresnu, trud uhvati, njim u mahovini dva tri puta mahnusmo i navalismo vatru kao klačinu.

- Dobra toga u tebe truda, – začeh ja Paški – tko ti ga dade, veselja ti?

- Tamo gori – odvrati on - neki Jure Šimić vrstan i umiješan za napraviti trud i iskopati na bunaru Vukićevcu ljutih brusova, da mu jednaka ne nađe. Nakupi on s bukava i kljena gubine tvrde kao rožine pa u lončini s lugom vari, istuče, prosuši – vidio si pamuk. A nađe ti ga on i u nezakislu šuplju kljenu gotova. Vidio sam jednom, gdje nanese na sunce nekakvo okruglo stakalce i trud zažeže. Zove ga on "biljurom".

Popržili smo nekoliko klipova kukuruza. Zasipljujući se Paško reče:

- Pripuni der to prašine i zaspi pijeskom, kad nemaš sačme, znaš, da, prizvek ne vrijedi. Ova šuma nije sama, ima u njoj solila i plašila. čuješ li ti, gdje nešto katkada prasne?

- Plašljiv si ti, moj jarane - ja ću mu. To kukuruz puca i sirova drva, jali tebi za uhom žvačući popucaju vratne žile.

- Kako mu drago – uze on – ako nas što plahne, ne ću ja, a nemoj ni ti zobati kukuruza trčeći! Tako je lani jednom djetetu upalo zrno u dušnik pa od toga umrlo. Nu što Bog da, kuga i vuk bježe od vatre, medvjed ako dođe, nek se grije, dat ćemo mu kukuruza i soli.

Tako strahujući izmjenice se slobodili, međutim ne smjeli se izuti ni raspasati. Češće smo se kradomice obazirali i prisluškivali, često nam kosjerice na žvakotinama postojavale i nešto nam grudi stezalo. Pomišljasmo: eto kučibabe za vrat; eto ćose s kahvom k vatri; eto magareta podmećati se pod nas, da uzjahamo; eno laveža psetetijega na solilu, eno brdom škripa kola i kres konja s vihorom! U ovakvim i sličnim slutnjama progovori drug mi:

- U kakvu tešku udaru čega na nas, nije uzdanja u drvenu pušku ni drinov nožić. Vidio si u današnjem kreševu, da ne mogaše na kumu Anti ni zabijeliti. Drugi put oružat ćemo se bocunima, nasuti ih živoga klaka i ponijeti tikvinu vode, pak ćeš ti vidjeti laguma.

- Kakova korist od toga? - ljubopitno ga priupitah.

- Vodu u bocun – kaže on – pa pred neman, ubit će je bolje nego puška! Hoće, vjeruj mi! Nedavno dvoje lude djece tako nasuli bocun klaka, ulili vodu i začepili, te će gledati, kako ključa. Bocun se razleti, jedno ostalo na mjestu mrtvo, drugo teško ranjeno.

- Bolje mirovati i tog se ne dojimati, - odgovorih mu čudeći se sili i slučaju – jer ako bocun pukne pred očima, ne trebuje ti druga neman.

V. Taslaci

Tako se kladajući pospali. Kad su probudili, sunce granulo.

Sad ne pošli kući, nego opet u goru, ali ne više tražiti nesretnih pčela, ma prikladne japije za sudi i različitih strojeva: obruči, smrekovih duga za kotlića i kablića, račava za vila i dračevila; gobelja za kola i gredalje; vrži za lula; drveta u prančioku za gusla; otkidaka za kutija zaklapača i iglenjača i stotinu drugih.

U istinu mi dječarci od 15 godina niti smo mogli niti znali krupne strojeve napravljati, nego zamjerasmo, da vještacima pokažemo i za to što dobijemo.

Našavši podosta ukrivita i drugoga drveta te pobilježivši, vratimo se doma. Idući reče Paško:

- Nek se kvasa do zgode; bez kvasa nema trgovine! Lani neki Brotnjani gonili sirće prodavati u Bosnu, ele kako im bilo žestoko, da ga malo ublaže, nadoliju iz nekakve baretine dobrinjak vode. Točeći kupcu sirće u posudu, iz mješine klične žaba, prodavač brže s njome u njedra, a kupac će: "Šta to, znanče, tište u njedra? Daj, lijepi, da vidim!" Domišljati prodavalac: "Kvasac, brate, zove se 'ocat'. Da ga ti vidiš, ne bi se moglo sirće kvasiti; čuo si da se sirće zove 'kvasinom', pa bi bila šteta i po vas i po nas!

- Dok se naša zamišljena trgovina u gori ukvasi, prijane moj, - dostavih drugu – mi lako ne dočekasmo, nego ako mislimo što vruće steći, prodajimo mi što u živu pitomoga. Šta hasne sršljenovi i drveni taslaci, druže moj? Da ti kažem, kokoši su strašno poskupile u Mostaru, provećuran trgovac može na svakoj zaslužiti najmanje 30 novčića. Pokupimo ih nekoliko, okušajmo sreću! Možemo, kad noći prihvatimo, drugi se dan vratiti.

Pristao drug na predstavu i mi gdje jednu, gdje dvije skupimo 30 kokošiju, povežemo za noge, objesimo na srg pa među sobom ponesemo. Pošli s Čerina u gornjem Brotnju uz Lipovac, kako ćemo preko Trtara pod Mostarsko blato. Na vrh brda zapade nam mjesec, i mi preko busija i kamenja od sve žalosti isčeprljani s gubitkom dođosmo pod polje. Ovdje nas dočekaše visoki slojevi pržine i duboke rivine. O muko trudna! Prvi se zamuze u pržinu i stane, zadnji misleći da on ide, sa srgom preko njega, kao da će mu zasjedati, preda nj trgne. Isto tako kad tonuli u rivine i izlazili. Zadnji dozivao prvoga, ovaj se za njim odazivao, a kad prvi zovni zadnjega, on se češće pred njim javljao. Kokoši kvrčale i kakotale, mi im svaku pasju paru psovali. Pokoji svežanj ostavio u rivini, pokoji se zavirao u drače. Nije ih trebovalo vragu davati, same su k njemu išle.

Kad smo bili napovir Vardi, ondje bila krčma, kokoši u omotu krtožeći se zakvrčale, krčmar očuo i uplašen viknuo:

- Uh Mare! Iznesi luč. Odnese nam nešto kokoši! Daj mi s klina pušku! Za kolac! Zovi još koga!

Mi hitimo srg i nadremo k polju u konopljiku. Progonitelji ne namjeriše se na nas ni na srg. Nego se vrate i pospu, a mi pred zoru u grad. Dvanaest izgubili, osamnaest prodali ko na vatru. Vazdan hodali i zavirivali po gradu. Sveđernomu miješanju svjetine, nagloj žurbi, huki čudili se, na prašinu i smradinu pljuvali. Videći na mnogim kućama rešetke rekosmo među se:

- Puno ti se i ovdje u onim košarama kokošiju leže, braćo!

Pokoji put neopaženi bacili bi se piljkom u rešetke, da čujemo hoće li kakoćati! Kad nam se koje gradsko dijete iskobelji kao bajagi da nam na tijesnoj ulici zakrči put, mi ga smjesta ili iza trke prekoči! Idući natrag za vidika od Trtara, ne mogli dalje. Opazimo u jednoj rupetini, nešto se u velikoj tmini žari. Približimo se i nađemo ugljara Mišu Sabljića, gdje pali žežnicu. Naslagao uzgor na badanj mnogo drva, zastro grudama zemlje ter žarilom jari. Imaše još kod sebe jednu hrpinu taslaka za kašika i varnjača. Poče nam se tugovati, kako mu neki dan naočice nepoznata zvijer udavila živinče, te da mora ugljevlje na sebi nositi u grad.

- Sjekao sam – reče – u Ozrinju bila, tegare, igle i krčala za brana. Osvoji me noć, bila mjesečina, pripeh živinče na podini pa ću uspev se na jedan krošnjast hrast počinuti. Oko neko doba noći čujem bahat onamo, spazim nešto mrko preko živinca preskakivati malo manje od njega. Magarac se ukočio pa samo, kad ono skokne preda nj, ćuli, kad za nj, tuli ušima. Jednom ga zagrlio i on se pruži. Osjetih se, da je vuk, ne smjedući haknuti, rekoh u sebi:

- Ujde li vuk kenjca, kako vele, eno ga baš ujde! Onako je mogao i mene. Od dragosti ga preskakivao, što mu ne bjegao.

- Ima li ovuda, Miše, vuka? - upitasmo mi.

- Šta vuka? Ima i medvjeda, zmajeva i kravosaca, - odgovori on. - Kravosac je zmijetina kao sjenski kolac. Žitkim se prutom može ubiti, puščanim zrnom ne može, ono klizne po njemu kao po ledu. On beče kao tele, domami kravu, savije se oko nogu i doji. Ako nas noćas koga ili sve progutnu, odbit će nam od reda. Držimo uza se pruća! Vuk ne smije na vatru ni pas. Medvjed ako nas potjera, bježat ćemo niz brdo, a ne uzbrdo, past će mu kika na oči pa nas neće vidjeti.

Slušajući Mišine priče i savjete zgledali se i zijevali te do kraja ne vjerujući mu pospali oko vatre malo dalje od žežnice. Negdje kasno očujemo nas dvojica kroz san nekakvo mumljanje iz gore. Probudivši se poskačemo za žežnicu. Miše u koparanu oko glave spavao kao puh. Kad evo nešto dobata k vatri, niže od juneta, no šire, tromo, žuto, runjavo. Obazre se, razgleda pa prišnjuva Miši u tabane. Mislimo mi, ode Miše za svojim žaljenim živincem! Onako ti okrenu kosti k vatri, prope se na zadnje noge, kao da će se s nečim rvati. Poposta nešto prisluškujući. Onda spustivši se, nagrabi zimosječi pa na vatru; navaljao kladine, nakrči panjina i naloži. Zabuktiše krečine, prihvati neman njima vitljarati onamo u goru, otkuda bijaše došla. Nasta u šumi rega, skika, huka.

- Miše! Sablast, medvjed, vukovi! - kriknusmo mi i bez obzira pobjegosmo.

Miše se smrtno raskrivi te trčući sudismo, da ti ga rūnje skamuši i povečkara!

Idući ispod Ozrnja k Buhovu naiđosmo na jednu veliku zanovljenu stribu ili ogromnu gomilu, koju ne bi moglo deset ljudi za sto dana razbacati. Više nje drvodjelac majstor brādva nekakvu japiju. Bio Ilija Prusina.

- Podranio i posustao, majstore! - nazvasmo mi gledeći u gomilu.

- Dobro, da kako ste vi, momčići moji! - odvrati tesar.

- Za šta će ti to glavato drvo sa dva oka naprikriž?

- Ima za čega, da mogu uraditi. Ta vidjeli ste tkalački stan. Ovo je za vratila, a ovo sitno za vučila, brdila, nitila.

- E da, tako, tako, "tko zna, tko zja" - ustvrdismo i zapitkujemo Iliju dalje.

- Ma tko zbaca ovdje nasred puta u pustoši ovoliku gomilu, majstore, tako ti zdravlja i zanata tvoga?!

- Vi joj se čudite i u čudu varate se – ustvrdi Ilija – videći je nedavno posutu zemljavim kamenom, pak mislite, da je skorašnja, a ona stogodišnja! Bacite na nju po kamen pa ću vam ispričati, kako je postala.

Mi hitno po kamen, on započne kazivati:

- Tamo dolje bio nekoć neizreciv gad, sramota čovjek, koji bi nepozvan navadno pirne gozbe pohađao. Amo gore nekakav pirujući začuje da mu ide zlobnik u pohode, razljućen prihvati golicu po srijedi, ovdje dočeka i iza onoga smrdelja ubije zlića i na njemu nazida grudinu. Ovuda velika naputnica u stara vremena bila, kojom ljudi, osobito gornjaci, gonili vinca broćanca kao poganca te svaki mimohodac iz mržnje baci kamen na zloglasnu grudinu. Prvi su znali za uzrok, posljednji vidjeli obnovljenu gomilu, pak i oni nabaci kamenčić po kamenčić. Tako eto uvijek slijedi i Bog sam zna kolika će ona još biti. Vavijek će rasti, dok bude ovuda puta i svijeta.

Usjekavši nekoliko drvečca za raboša i krivih štapa za poigrati se "gude" gdje odemo od drvodjele Ilije svojim putem.

VI. Umjetnički

Tvari i stvari umjetnički izrađene i uglađene nadaleko su rastavljene od svojih taslaka. Tko će ih pripoznati, po čemu li se sjetiti, od kakve su rude? Eto zar, ako su još nove i svježe, drvene poznajemo po zaudaranju smrdeži ili mirisa, druge pak po boji i onome, što za svašto prijanja, t. j. imenu, ako smo u počelu vidjeli i saznali ih.

Razgovarasmo se putem o našoj napokonjoj, zlosretnoj trgovini, kako nas umalo glave ne stade.

- Ja ću se više ostaviti ove pogibeljne radnje, mili moj, - rekoh si sudrugu – i poći bilo gdje mu drago na zanat. Najmilije mi je o drvetu raditi. Ne pođe li mi to za rukom, onda ti ja ostavljam ovaj bijeli svijet i polazim u pustinjake. Tamo je, kažu, lijepo, ima svega; tamo se ne radi nego se sjedeći šara i knjige uče. Nisam Bogu hvala lud, imam godina, pameti i želju. Vidio sam, kako lončar otkućene, zakućene krive na loncima gradi, tako ću i ja na daščicama i pločama. Kada se nauče one cmige nema ti, vele, ništa, nego u nje šuteći gledati kao junetu u mravinjak, one će ti govoriti i kazati sve, što znaš i ne znaš! Pa da to nije čudno?

Moj drug Paško kroz malo vrijeme kušao je za sebe i jedan i drugi moj zamišljaj te mogao mi savjetovati, kuda bi bilo bolje krenuti. On je naime dolazio k nekome drvodjelcu, da ga primi, on kod svog ujca pustinjaka Kraljevića pokušao učiti bukvare.

- Bolji si mirovati nego tamo ići, kud veliš, - nastavi savjetnik odvraćati me. - Počuj, što se meni pridesilo, pa onda zlatni ti puti!

Umjetnik posudar, bačvar, kako li ga još vabe, prestraši me svojom vještinom gradeći nekakvu kuljavu bačvu. On poteže petnaest komada svog oruđa i poče ga brojiti imenom: strug, bradva, pila, utornjak, šētka, zumba, nateganj, skobla, probojac, sječivo, tesla, turpija, blanja, nabojac, svrdao. Svakim tim on radio kao lastavica gnijezdo a ja ne mogu ni zabijeliti, pobjegoh. E, jȁ kovač biti, jȁ zadnjice ne mrčiti. Znaš, što reku. Petar Tomić iz Broćanca kad čuje drugoga majstora, pol sata daleko, badanj nabijati, zna po čuvenju može li mu držati ili ne može! A ja bih pomislio, da neko šuplju dubinu cijepa.

- Sramota je odličnu majstoru sude zatapati, a dika u suhe lijevati i oni ne pušćati ma ni kapce. Ovako je izvrsni Tomić gradio badnje, bačve, kace, burila, stape, dižve, bukove kable, bucate i drugo posuđe; na svako nabijajući samo drvene obruče, vrbom ili likom umjetno utegnute.

- Ne uzdajući se preobranim ovakom umjetnikom nikada izaći, pače bojeći se, da ne bi prozvali "mlatačem" i "zlokovom" poželim učiti knjige. Promišljah sam u sebi kako nisam zapaso snagu niti sam obdaren tankim sluhom kao Tomić, ipak imam uši, velike oči i dug jezik, kojim kad naučim, ako riječi budem izgovarat kao što mlijekave varnjače oblizivati, neće me moći nadgovoriti najjezičastija žena.

Prijekim putem dohodim k ujcu. Bilo mu drago. Rastvara knjige, kazuje slova: "a, u bukvi, vidi, glogovi", (= az, buki, vedi, glagoli), naredi, da ih promatram neprestance u nje gledeći. Nabrekle i vrtile mi se oči ko na ražnju do podne, a od podne počnu se vrtiti slova i mijenjati boju.

- Miču se, milje, puzaju – iznebuha rekoh – što Bog da, sad će progovoriti. Prisloni uho, ne čujem ništa! Stale oči, ukočila se slova, dođe ujak i reče:

- Dobro, est, živjate (d, e, ž).

- Ja živim – kažem mu – ali slova evo samiru, pa nije ti ga dobro. Sve se bojim, da mi oči ne prsnu i za njima ne pođu!

Nastavljao je ujak još za nekoliko dana kazivati mi nekakvo "iže", nekave ižice i psikavice: as, jes, jos, ksi, psi, - nuto meni ne ulazilo u glavu koliko ni u kamen. Kad nam se već obojici dojadilo, osorno mi reče:

- Crn ti lonac, bukova glavo, ljudi u najtvrđi kamen slova urežu, a u tvojoj pustoj tikvi ne može ni ciglo jedno ostati! Tvrđa ti je od tuča! Vrvi doma!

- Zbogom, ujače! – rekoh umiljato, a izmaknuvši se na vrata pridodah, uzgorito - toji tvoji pamravi ne trebuju u mojoj glavi, mogu i tamo stršiti, dok u čiju šuplju glavu ne ulizu, da joj moždane toče!

- Ne valja se odmah plašiti ni zanata ni slova, druže moj – primetnuh zabrinuto pričaocu Paški – kako su drugi mogli naučiti, možemo i mi.

- A šta ti se čini – pitam ga – ako bih ja pohvatao slova sva, bih li mogao pristati u kaluđere? Jesi li o tom išto raspitivao?

- Istraživao nisam – uzvrati Paško – ali kako čujem, tamo pristaje samo onaj, tko se svega odreče i glavu metne u torbu. Bježi, moj brate, kad bi sto slova saznao, skuplje bi te stajalo, nego pedeset mojih pokušaja zapalo bi mene bilo. Tamo, kažu, dok te među svoje upišu, valja dobro stolicu ugrijati i krvlju mokriti. Ja što samo četiri dana škiljih u četiri slova i ne naučih ih, bili su po meni skočili šklopci kao od stjenica i stala mi voda gore nego od prosene kaše; a šta bi bilo za više dana i za više slova?

- Predugo bi bilo pričati, kako se iskušava zvanje tražitelja za takvi stravični stališ. Ponajprije daju mu jesti, što ni mačke ne jedu, balavih spuža, vodenih žaba, zalužena kruha. Kušaju mu strpljivost i razgledaju ropsku pokornost nadotežući mu uši. Kad već spoznadu, da se je prigorio, da ne bježi, da je poravnio i otvrdnuo, svuku ga iz njegovih haljina i obuku u svoje. Natuku na nj crnu suknju, sa svih strana zatvorenu, svežu po srijedi bijelom priuzom kao goveče oko rogova, ošišaju mu svu glavu do kože, ostavivši okolo nje tanak obruč, a na vrhu solilo probriju.

Pridjenu mu ime, zabace prezime i sprate u potiljak ili kućar, gdje mu je čamiti cijelu godinu dana. Kroz sve to vrijeme zatvora, pokunjen kao da je nečije maslo pokusao, preda se gleda. Oči mu ni na komu, svačije na njemu! Da li se čedno ponaša ili ne, pokazat će više puta bijeli i crni grašci.

Ako godinu sretno prebrota, posveti se i ostane u pustinji uvijek; ako li pak malaksa, protjeraju ga i zvat će ga pustivukom, ne li toga kovačstvom ili drugim vrlim zanatom. Svomu mogu pjevati: "Kaluđere đindere, ne đinderi brade, neće ti dati Mare!" Onda ovako svrzlana otpreme u strani svijet na more, da potucajući se od nemila do nedraga uči mudrine mjeri morske dubine i nebeske visine.

- De rek bi, ako je u tom i pola istine – pretekoh ja Pašku – ima tamo muke više nego amoka. Tu ti mu ne trebuje vele porad sebe ići za bus, izlazit će mu mnogo na znoj!

- Ubojna je ta družba, brajane moj, - proslijedi Pašketina, - da ti ja sve o njoj kažem, što se naslušavah od onih, koji su iz nje uticali i otrgivali se kao pseto iz gvožđa.

Jedni pripovijedaše, da su nekoć bila samo dva samoživca na svijetu te susretnuvši se reče jedan drugomu: "Kako si?!" Onaj odgovori: "Dobro, da nije tebe, i bolje bih!" Drugi kazivahu: "Pustinjaci se sastaju ne poznajući se, živu ne ljubeći se, umiru ne plačući se!" Treći opet glasaše: "Vidjeli ste, kada se igraju 'slijepog miša' uzmu sljepetala zavezanih očiju za poramice, dva tri krat obrnu, pa njim u okrug: "Hajde, bako, na pazar, da te prodam za dinar"! Tako oni drugare u okoliš turaju, da nauče jezike, mudrosti i svjetovne varke.

Ne dam se ja, nego ću na ova:

- Čini se, da je to prevrtanje i umovanje njihovih odbjeglica, pobro moj. Ta rođena se braća tobože poznaju, pak se mrze i dijele ne mogući u ljubavi zajedno obitavati.

A gdje su ti oni koji se smrti srodnih po krvi vesele? Mi vidimo nasuprot, da pustinjaci od različitih otaca i matera, iz raznih mjesta zajednički do smrti živu. To bez ljubavi i prijateljstva ne bi nikako moglo biti. Sve, što si ispričao, mene ne odvrati, da ne pođem u crnu pustinju.

- Zabacimo strahurine, nego dok nam je ovo lijepih krivuljavih štapa, ako se dokopamo društva, poigrat ćemo se "gude", pak ću ti ostaviti i štape i raboše, a ja kud okrenem.

Približavajući se boravištu dođemo k Suhoj čatrnji, koja se tako nazivlje, što zadržati vode ne može, otkad su nevješte pralje u nju sirinu propustile. Pod čatrnjom zatečemo na ravnici pet mladića, koji su imali pokučene štape u dnu, u vrhu zaoštrene, kao što i mi dva.

- Hoćemo li "gude"?! - viknusmo.

- Hoćemo, - rekoše.

Iskopamo na lēdi rupu pedalj duboku i zovemo je "kazanom": onda naokolo pet pedalja daleko učinimo razmjerno šest malih rupica i rečemo im "kuće". Sedmomu kuće nema, on će šudliti. Sada nađemo od kmena svaljutak kolik kokošje jaje – "gudu". Ovo posadimo na rubu kazana: naprama njoj udaljimo se pet korka, zametnemo pik i s njega oštrim krajem štapa u nju gađamo. Tko najdalje od nje smjeri onaj će šudliti ili "gudu" goniti. Svaki po tri puta u cilj se baci, treći mu se prima i bilježi. Jedan udre štapom po svaljutku, kako će podalje odskočiti podviknuvši: - Sika, smradu! čik čobane! U "kuće" čuvari!

Svaki nas krivom štapa zabode u rupicu oko kazana pozorno odbijajući navalu šudlača. Ovaj goni, da zorom i silom utjera "gudu" u kazan, mi branimo i odgonimo, što hitrije možemo. On pomno i tjera i ujedno preže, da komu branitelju, kad segne bubnuti "gudu", ugrabi praznu "kuću". Ako se to desi, tada će beskućnik natjeravati "gudu". Ulete li istim mahom štapom u rupicu, pogodi ih gađanje s pika u cilj kao gore pred igru. Strah pojedinoga branitelja, da ne izgubi "kuću", u prilog je gudaru te usprkos svemu skladnomu uzbijanju uza skrajnji napor utjera "gudu" u kazan. Netom ona upane, nastane hitra promjena "kuća". Tko bi se tada usudio ostati u staroj "kući", morao bi je ustupiti beskućniku i šudliti.

Na ovoj lijepoj igri ne dobiva se ništa izazam koji guraj štapa i poteži udarac po gnjatima s nezgrapnosti, a ne s čive.

VII. Račve

Iza "gude" ostavim svoj drinovi raboš u suhu pod kamenom, a lipove šibe i kovrčasti štap predam Paški, te se tronuto razdružimo.

Kako već prije zarekoh se sudrugu na putu, ne držeći se nimalo njegova savjeta ni kazavice mu, pođem potražiti zgodna zanata ili u pustari crnih ljudi, koji ne posluju rukama, nego očima u crnu odijelu, gologlavi, crna slova prebiru. Tako ja mišljah. Sustiže me putom čovjek s crnim dugim kolcem obavijenim tetivom, preko ramena; za pasom mu čađava maljica, uz glavu zalizana. Bio pucar s pucnjem. Na ovom ima kukast palac k vrhu, u dnu stegno. Tetiva od dvizeta ovčijeg crijeva, jer kozje puca i oputa mu. Putujući podulje zajedno, kazivao ja njemu svoje želje i čvrstu odluku, a on meni, kako se prave tetive od bravijih crijeva i koju je vunu lakše pucati, matornu, jarinu, ili tušicu jesensku zastriž.

Odvraćajući me od zanata i preporučujući pustinjsko stanje vrli pucar reče:

- Čuvaj se, da te ne zavedu šarovita čeljad, gora od vraga. A ne će ni on s mirom sjediti, već će na te navaljivati. Zloban je na svako dobro.

Ja sam imao rozgast štap za braniti se od pasa, pa ću pucaru:

- Je li vrag kao pas, bih li ja njega mogao uhvatiti u ove rozgve i tako mu se oprijeti?

- Koji su ga vidjeli, - pucar će – kazuju ga repata, rogata, bradata, a nada sve crna kao kalilju.

Pucar namislio uprav u Jure Brkića u Hrasnu vunu pucati, tako i meni put bio. Idući gustom šumom naiđosmo nenadano ispred jedne osamljene kolibe. Istim mahom iza nje na prijelaz preko plota skoči pred nas crna žena kao ugljen, gologlava, goloruka, golognjata, u crnoj dugoj jačermi. Odmah ja preplašen račvastim štapom kvratu joj viknuv:

- Iza vrata, pucaru, teškim pucanjem! Evo ti crna vraga!

Na ovo u čudu srdito crnoglava prosu:

- Šta ti je, pobijesnio i s njim zajedno, tko ti je vrag?

- Ako nisi vrag – mi ćemo oba u jedan glas – da nisi vještičina?

- Kakva vještičina – opet ona – crn vas hal ubio! Ako ja i za što znala, usta mi se na zatiok okrenula i vas se svijet čudio, što od mene bilo! Izgovaram prokletinju, koju ne smjedu vještice izgovoriti: "Ako ja puka vještica bila i ako ikom pomislila srce izvještati, sama ga ja sebi izviještala!"

U te mjere izleti joj čovjek iz kolibe s ukorom i ruglom na nas:

- Dobri putnici, zar vi tuda prolazite, da pravednu čeljad napadate? To mi je žena, a niti je vrag niti vještica, ona je samo kalilja. Ne vjerujte, hodi vidite, pa ne ćete smokava soliti!

Povratismo se malo i zastiđeni ulizosmo k čovjeku u kolibu. S jedne strane vatre kaca od jednog tovara vode, na vatri o kotlenici kotluša, uz vatru dva lonca, u sva tri ova suda ključala voda. U kaci varešika i jasenova kora. Izliše vruću vodu u kacu i zalužiše pa na čep, opet je otaču u iste posude i uzvaruju. Tako - rekoše - sve valja uzvarivati, dok voda ne pocrni i dobro se ne ugrije. Onda se dva puta bijele klašnje ili što hoćeš okaliti, u to kalilo meću, a treći put na cvijet istoga na 24 sata te budu crne kao gad, niti će isplaviti jali izriđiti, dok ih konac teče.

Došavši sretno u Jure ranim jutrom nastavio pucar svoju radnju. Objesio pucanj o uzicu, a ovu o klinu u gredi, nastro oprane vune breme pa maljicom po tetivi poče tandrkati. Skaču biči vune i razlijeću se po kući kao da se deset mačaka u njozi kolje, a pucar joj pjeva:

Oj jabuko šareniko,
šaren ti si rod rodila!
Na tri grane tri jabuke,
na četvrtoj soko sjedi.
Soko sjedi pa besjedi:
- Nu gledajte dalje k moru,
gdje kod mora car večera,
gdje košuta vino pije.
Bjež košuta, bona bila!
Eto lovca Hercegovca!
On će tebe uloviti,
caru će te pokloniti;
car će tebe večerati.
Tri mu sluge konja vode,
u sindžiru pozlaćenu.
Sindžir puče, konj uteče,
u livade nekošene,
kroz djevojke neprošene.
Drž djevojko, konja moga,
dat ću tebi brata svoga.
- A ja ne znam brata tvoga.
- Lako ćeš ti poznavat ga:
u mog brata troja perja:
jedno pero žarko sunce,
drugo pero sjaj mjeseče,
treće pero tiha rosa.
Žarko sunce za gorice,
sjaj mjeseče za putnika,
tiha rosa za pšenice,
žela mlada jaranica!…

Kad zaustavi pucar pjesmicu i maljicu, upitah ga podsakrito pri polasku:

- Kad ne bi jučera vještica ona crnjka, bi li ti znao, pucaru, tako ti tetiva tvrda bila, kakva je ona?

- Kakav i đavo – kaže on - kad se namaže iz nekakva lončića, može se u svašto pretvoriti: u klupko ognjeno leteće, u zmiju, u lepiricu, u gundelja, u kozetinu, u kerinu, birdem, u vuka. Kazuju kako su vidjeli, gdje žena pošla u brdo po drva. Kad bila onamo, izvaljavši se postala je vuk, poklala i naklala silu ovaca u susjedstvu zazlobljenih! Da je opet čovjek budio svoju ženu, ona mu se ne dala nikako probuditi, dok nije nestalo crna gundelja, koji je oko nje zujao i zvrcao po kući. čovjek bio krenuo ženi glavu, gdje su joj u spavanju noge stajale, pa se bio zar onaj zolj pobundao!

Svaka je vještica bila – curom mora. Kad se uda, vrag joj udari pečat za lijevom lopaticom; on izgleda kao trag mačije stope. Kazat ću ukratko, što mi pripovijedao nekoć moj rođak Ilija. Trla ga i do mrtva morila mora. Zalazila ga nesretnica s nožnih palaca pa udri tari i umrtvi do zla jada. Posipala ga biti će mrtvom zemljom, da nije mogao ni prstom mignuti. Šta će jednom, nego zasjedne i s malom puškom u ruci momak čeka, kad evo ti u neko doba noći iz mjesečnog osinja ispade pred nj, zec strigući ušima. Umah on za levac, da odapne, kad cura! Spusti čarak, zec! Nategne i opet i nanese pušku, a tamo cura! On puškom za pas pa u pojatu čekati bdijući, ne bi li je u ruke po sreći uhvatio. šuti, hrči, prisluškuj, negdje pred zoru čuje zveket đerdana, kova, britve i praljka na terkiji: evo ti je pa taman da će s nogu po njemu, a on jednom rukom za ruke, drugom za vrat kriknuv:

- Koja si, pijavice pohlepna čiste momačke krvi?

- Borme ja ta i ta – odgovara mi iznenađena i prestrašena. Nemoj me odati, dok se udam, dat ću ti pas, podveze nakićene i vezene čarape!

On je ne odao, a ona mu se zaklela, da ne će više dolaziti i tražiti ga, pošto se je očitovala.

Ostavim pucara i idem za svojim poslom noseći ne samo rozgasti, nego uza nj vržljiv jedan štap. To mi bilo oružje za braniti se od zmija, a naosob od ljutih psetenja. Kad koje na me navali, ja ga dočekaj u ravulje, pa vržljivicem niz rebra opuzi.

Kad se čovjeka udes priveže, ne bude mu u jednom. Nekakav žaleći nesreću svoga prijatelja umjesto tako reći, reče mu:

- Ne će ti ni u tom samom biti!

Tako i meni ne svršilo u dojakašnjem stradanju. Ne mislite, da su sknađenja, nego pravi prigođaji, što ću sada krahćano i pričati.

Nakanio sam prenoćiti u neke babe Vide, o kojoj su govorili, da gata u pleće i da pogađa, kao da je očima gledala ono što se od nje traži. Došavši onamo, vidim je, skupurila se u kutu, oslonila bradu na koljena i ruke oko njih sključala pa štriljaca očima i placa jezikom poput zmije u kolutu. Sin joj Marko gradio grablje pred kućom. Sjednem kod njega i gledam, kako ih napravlja. Utesao bilo od sirova drveta, provrtio ga razmjerno na šesnaest mjesta; udeljao šesnaest zubaca od suhe drenovine; svaki zubac ima zaobljenu glavicu i vrat dug kolik promjer provrtine u bilu. Ukuca drvenim batićem zupce u bilo i natače ga na grabilište, baci i reče:

- Sad su gotove.

- Kako ne svrti zupce, hoće li ispasti? - ja ću na to.

- Ispasti, je li? - odvrati on. - Kad se sasuši bilo, stisnu zupce oko vrata te će se prvlje izlomiti nego će jedan ispasti.

Dođe k nama iz susjedstva neki Perlan s kamišem u ruci.

Toga vremena bijaše se pokazala velika boleština na marvi, crkavica na sitnoj, a kuga na govedima. Žderući psetenja lješine mnoga su se zdrnula i pobjesnila. Svak strnuo i bojao se. Promećući mi neko drugo Markovo oruđe, iznebuha grunu među nas psetetina. Bali, repinu odmotala. Udrismo ga, ja račvom, Marko grabljama ovarisa ga i Perlan kamišem, a ono ispod kamiša njega za nogu. - Pseto je bijesno, - viknusmo, - ujede li te i okrvavi li te?

- Neka ti Dragan Majić za četiri petka pusti ispod jezika krv – kaže mu Marko – i pij morsku vodu, drukčije ćeš do četrdeset dana pobijesniti i umrijeti istinito. Privij na rane mahovinu s mokračom, bolja je od zrnja bijelog graha. Reda ti je dakle dogod si živ, tu nosi kožni zavoj jer da te što tu očeprlja i prokrvavi drugi put, ne bi mogao ostati živ. Tako je nekoć jednoga nakon četrdeset godina ubola strnina, gdje ga je bilo ugrizlo bijesno pseto, sutradan pobijesnio i peti dan umro. Bio izvan sebe i dimio vas kao žežnica.

Po večeri započe babin sin Marko meni:

- Ostani ti ovdje s babom, idem ja na jedno mjesto posijeliti. Redna mi je otići, istraživati će se neka krađa.

Strah me bilo ostati s neobičnom babetinom te pođem i ja s Markom. Zapali on iscjepkanu suhu cerovaču pa gorom preko plotina hajde onamo. Odmaknuv podobro javi se Marko: - Da budu oni ljudi podnijeli mojoj staroj plećice, ona bi mi bez mazije, ako bi saznala, da ne će biti svađe, sve čisto pokazala, tko im i kako ovniće špednu, a onako ništa, već što se osramotiše i žena osta čista kao žežena srma.

Došavši kući, Marko povrh vatre leže, ja s druge strane, s jedne je baba sjedeći spavala.

O ponoćnim pijevcima upire neko lako u vrata zovući najtiše:

- Markane! Marko! O bako! otvorite, naši smo!

Skoči Mako prekresav glavnje, upuha vatru i otvori vrata, probudi se i baba. Upadoše dva čovjeka, na jednom torba, drugi prazan.

- Ima li štete? Koja vas je nevolja pognala, mili moji? - zateče ih umah baba.

Marko šuti, ja se učinio, kao da tvrdo spavam.

- Nije velika upatka, zlatna bajo, protari malo oči i rastresi se od sna; na potegni kapcu – gucni, gucni! – odgovoriše došljaci dodajući babi tikvinu, bit će vina.

Staviše preda nju šilježetje pleće varena mesa na torbi veleći: - Pročupkaj der to i pokrijepi se mrvičak, mila naša bako, pak ćeš nam maločak gatnuti!

Oštri u bake nokti, a i tek ne bio tup niti je desni izdavale te brzo doprla do kosti.
Prelomi pleće, odvrnu lopaticu i poče gatati:

- Ako je iz tvog tora, pun ti je koš, a i kesica nije posve prazna. Mrtvac i grob daleko. Imaš podugu priuzu, je li ti iz nje što ispuzlo?

- Jest, bako, jest, kao da si gledala – reče jedan od njih. - Preksinoć vraćajući se iz polja pretkolnjak sagonja milo mikao i žalostivo pred svim veoma rikao, kao da je znao, da će one noći otputovati. Odmrkao, a ne osvanuo.

- Izdao ga je prvi ti susjed i vo krenuo je u zapad – progata boba nepomično gledajući u lopaticu. - Najposlije ćeš doznati za izdajicu, a za vola nikada. Ne očitovavam ti susjeda, jer bi došlo do smutnje. Još ti je nešto poginulo od krupnog uha, nu ne znam, šta je.

Čovjek hvaleći gataricu poslije kazivao, kako mu prije na noć kobila pobacila nedonošče, što je on sam samcat znao.

VIII. Novi

Kad se stari raboši do kraja nareskaju, prave se novi, a oni se prerežu, više ne vrijede.

Sve, što čovjeku, pa i ženi, olakoćuje trud i pomaže poslovati, može se zvati strojem i strojevima. Plug, žrvanj, damari, gargaše, vretena. Sve su to strojevi kao i u mlinu kola, u parovozu koturači i u parobrodu kotači.

Metnimo naime, da se komu istrga krunica, on udjelja raboš i nareska, pa mu lakše moliti u nj nego u pijesak ili prste. Isto tako tko ne zna pisati, zarezuje u drvene raboše-spomenare. Tu su vam stare drvene knjige. Prvi stari ljudi ogulili drvo, pa kremenom piši. Drugi na kori od drveta. Treći na lišću od trave. Četvrti na koži od janjeta ili od jareta. Neki ugljenom na dasci, neki opet aptovinom na platnu pisali. Kad ponestalo kože i čista platna, ljudi nakupili otrcaka, dronjaka i svakojakih kučina pa vari i razlijevaj. Skorup skupili i nazvali ga bijelom knjigom. Toga su tako mnogo našarali, da već ne znadu, šta bi od listova, nego gradili od njih krovove za kuća; kočake na prozorima, pače cijele zgrade napravljali. Prije pravili od košuljetina i gaćetina knjigu, sada od knjige odijela kroje, štite i kabanice! Čuje se, da nekakvo drvo melju i od njega kartu izlijevaju! Eto ih na stare drvene raboše!

Ne nalazeći nigdje poćudna zanata smislih najednu: zaći naime među pustinjake i učiti same knjige, a zabaciti strojeve, drvene raboše i ljude drvenjake.

- Ne ćeš, ne – rekoh si sam – tupi i opaki svijetu, mene više za puno godina vidjeti; idem ja u suho, a kad me vidiš, upamtit ćeš! Ponovit ću se, preobraziti, knjige naučiti, da me ne ćeš raspoznati. Onda ću ti u nos pokazati, kako si neotesan, slijepi svijetu!

Ali kako se putniku događa, kad mjesečevim sjajem putujući najednoć u mraku ostane i željenom cilju ne domakne, tako bilo i meni tražeći pustinjake i njihove nauke. Dođem u svoje svojte Mate Kraljevića, koji je stajao blizu pustinjačkih pećina i knjigu poznavao, da barem slova primim prije nego u pećinu zađem. Neka bi me dragovoljnije prijali i upoznali, za čim kopnim. Mate mi marljivo kazivao po slici i prilici drvenih strojeva: a-račve, b-bačve, c-srp, č-spuž, v-vrljudalo, d-gundalo i t. d. Preticao ga ja sam:
j-otik, o-oko, t-svrdao, z-kukac!

- Ima tu soli, ti ćeš ovarisati, uporaviti i stati im svim u kraj brzo, ako Bog da – pohvali me učitelj Mate.

Od Matine kolibe k istoku pri brdu zjala su crna okna pustinjačkih staništa. Koliko mi bilo drago učiti pismo, toliko me strah bio onih mrkih zjala.

- Dragi rođače Mate! - upitah nekoć sklopiv bukvar – kakvi su ljudi oni pustinjaci? Ako su onako mrka pogleda kao što im prebivališta izgledaju, ne ćeš ništa s njima učiniti. Može li, bolan ne bio, kad onamo čovjek uđe i postoji, pa mu po čemu dozlogrdi, ondale nezavrate pošteno otrčati?

- Šta ćeš, da ti rečem, dragane moj – Mate će – ono je ona vrsta ljudi. Istina, naši su, ma odu li onamo unutra, nekud se posve promijenu, rek bi, nikad oni nisu, koji su amoka bili. To smo osobito spazili, otkada iz Bosne dosurljaše i među nama se nastaniše. Dok ih je bivalo kao bijelih vrana; dok su crne peškire i duge reselje nosili, lakše se je bilo s njima razgovarati. Ne dadu sada zavirivati po svojim skrovištima i onim nekakvim zakutcima.

Ja te ipak ne smećem, jer im ne znam za zlo, nego samo suhoparnost i neko pobenavljenje nalazi se općenito sudeći kod usijedilica i neoženjenih ljudi. Tamo ih vjetar nosi, nek se liječe, kako znadu! Da mi rečeš, da me sve cijelom kiselinom i zamedenom purom hranili, ja ti se ne bih mogao ondje obiknuti.

Više sam puta izdaljega, kradomice ropsko im stanje i vladanje promatrao. A neobično! Kako im prvinac sviri, onako svi igraju i lete za njim kao ovce za svojim zvonarom. Nema ti tamo veselja, igre, sijela, nego se svaki namrgodio, kao da si mu ćaću objesio! Jednoč gledah iza ugla, kako se strkaše i svi iz jedne velike knjižurine napriuzet moliše. Pred bogomoljom im o klinu vise napoprijeko dva crtala usporedo. Ispade neokle jedan šišiglava, podbi gvozden bat, uvuče ga među crtala i poče tući, da je uši glušilo. Umah se oču tutanj, mrmoranje, rojenje: evo ti vrvi deset dvanaest pustinjaka i pustinjačića manjih i viših. Uzdigoše dvije debele knjige na dvije daske u vrhu na sjekiru lijepo sklopljene, opasaše ih kajišem po dnu, kad rastvoriše. Izgledale kao dvije vreće na samar preprćene. Postaviše se u dva reda pa udri čitaj, sad ovi, sad oni; ovi više, oni više, ovi još više? jesu sat na satu. I pamet mi odsjeca, kako se bijehu zaratili, da bi se do mrkoga mraka nadmetali, da ih ne susrete u knjigama nekakva grozna nebeska prijetnja. Netom je uočiše, padoše ničice po podu i nešto svaki u sebi smrsivši razbjegoše se preplašeni bez obzira. Evo koliko sam blizu, tamo im u pritvorke ne ulazih, nego mi drugi vještiji kazaše, kako za jednom sinijom iz jednog čanjka ne jedu kao mi, nego da imade svaki pred sobom zdjelu s kašikom i ulomkom kruha.

To će biti, pomislim, da se ne bi pojagmili ili jedan drugom tustiji komad pregrabio, te idem jedared osvjedočiti. Dođem nekako do gotovljača im te ga umolim, da vidim, gdje ti pustinjaci ručavaju. Na zidu viđanici otvori on vratašca, ukaza se prometalo-rotaljka ova obla kolik po ulišta okretaljka, a pod njom čevrtaljka. Što odovud metne pa zavrti, onamo izleti, a što odonud, ovamo. Na sred obrtaljke pripredane luknjice, kroz nju se može šaptati i onamo sve razgledati. O podne začekrta nekakva drvena čekrtaljka. Mahom oču se škripa žujica na više vrata i štek na bravama režena; evo ti ih u blagovalište gologlavih čitav roj. Prremetnuvši nekoliko nerazumljivih riječi posjedaše za siniju do pasa visoku. Svi muče kao studene stijene. Jedan debeljko na vrhu stola pucnu pred sobom drvenim ključićem po dasci. U isti čas u dnu pri rotaljki poče jedan iz nekakva badnja čudnovato glasom zavijati, kao da nabraja. Onda zaredaše jedni jesti, drugi čitati. Gvozdenim kašikama srču, tupim bez kljuna nožićima zalogaje režu i četverozubim oštrim vilicama u usta naglo smeću. Jadno drugovanje, a još jadnije blagovanje, gdje veseli razgovor zamjenjuje nijema šutnja, smijanje ozbiljno čitanje, nazdravice i urnebes, zveket zdijela i kašika. Ali je bolje i tako, nego se rječkati i svađati. Nisu tu uzalud zatupljeni i bez kljuna noži! Da se ne mrze i zla ne boje, zar bi onako srditi šutjeli? Od puno je ono majka, dragi si moj. Još je nekima, činilo mi se, bio posljednji zalogaj u grlu, a jedan skoči na srijedu i pozva da ustaju. Sunuše svi kao jedan i posukaše za njim na vrata. Cijeneći ja, da će onoga mlatiti ili se veselo "vuka" poigrati, proletim na druga vrata, ali ne zgledah više nijednoga niti znadoh, kad umakoše.

- Sit sam ja takvih pripovijedaka, učitelju moj – odvratih na to Mati – oni tako rade, kako su mi drugi kazivali, ne iz mržnje, nego da upokore jezičinu, koja je najgora pri jelu, kako i sam znaš.

- Jezičina – priuze Mate – kad se navalja pirjana, natuče pečenja i nadoji vina, da bude devet na njemu katanaca. Progovorit će makar okom, rukom, nogom. Ja već vidim, da si ti onamo mogao, pa im kaži, a o meni ne govori, ako će pravo zauzdati i upokoriti svoju jezičinu, neka smoče crni kruh s bijelim i crnim lukom, zaliju ljutom mlaćenicom i bistrom vodicom, pa ne će moći govoriti, kad bi i htjeli, nego će tucati i mucati, a ponajviše mučati. Ne bi im onda trbusi rasli niti bi od debelina stenjali, kao da đubre nose!

Pošto sam uz Matu po kuki, motici, držalici, struguču i drugim strojevnim prilikama podobričak slova ukvitao, izuzamši četiri u zagratki, koja nije ni on znao niti su sličila na naša, odem sam do pustinjačkih pribivališta. Prikažem odmah s praga svoju želju i kako znam sva slova, osim četiriju na kraju bukvara.

- A na što ti sliče ta četiri? – upitaše me pustinjaci.

- Prvo – otresoh ja neustrašivo – na zametnuto nedovršeno gudalo (ß), drugo na dva srpa zamićena (x), treće na taljig od tri kraja (y), četvrto na usukanu turu od prediva (q). Posljednje ima uzvraćen rep bez podrepice, ustubočen vrat bez glavice, dva trbuha bez povora i bez rebara. Kroza nj se vidi kao kroz petlju. Kako god mačku baciš, ona će na noge pasti; tako i ono kako ga god okreneš, jednako će izgledati. Reče mi učitelj Mate, da ono nije pravo slovo, nego nekakav raboški zarezak i da ih je vidio punu pregršt pred sucem u Makarskoj.

Pustinjaci se nasmijaše i jedan mi brkonja reče:

- Ne izgovaraju se slova po prilici drvenoga oruđa. Hajde tamo među učenike, budi dobar, ponizan, poslušan, na barkaj ni u koga, mi ćemo te obavijestiti i poučiti! Nove ćeš ti raboše učiti, a sve stare te svoje motike, kukice i zubice zaboraviti.

Dovedoše me u jedan prizemni kočak, na njem dvije mazgale k zapadu gledale. S obadvije strane duljinom od mazgala do vrata podignuta dva kreveta visoka do pasa, na svakom po šest ložnica kao zibaka, u svakoj pojedinoj sjedio po učenik – dvanaest ih brojem. Kako je koji iz kojeg mjesta bio, tako i odijelo nosio: razlikovao se Crnčanin od Klobučanina i Gabeljak od Duvnjaka. Samo su im kike bile jednake, od uha do uha posred čela podstrižene i perčini bez ugotnjaka do sred vrata.

U drugom kočaku sličnu prvom, pri jednom kraju zemljena peć na lončiće; od ove k prozoru uza zid okrugla sinija, nad njom dvije krošnje, u jednoj drvenih dvanaest kašika, u drugoj dvanaest komada karišikova kruha. Drugim krajem klimava duga trpeza s dvije klupe sa strana. Sa sinije učenici iz jednog čanjka jeli, za trpezom zajedno učili.

- Poslao me Brko među vas – kažem im – i rekao mi, da ni u koga ne barkam, pa ja to i neću ne barnući ko prvi u me. Dirne li tko u me, smotat ću mu kobilicu i staviti puhalo s odpuhalom, pa eno mu četiri puta, neka me potuži Brki i Brku. Dodije li me se tko ma samo čvokom, perčin mi, perčin mu, pa što tko odnese. Čuo sam ja, kako se učenici na koljena meću, na konje uzjahuju, uši im protežu! Za koje babe zdravlje? Kao da se je neko prodao pa da mu se silom slova ugone u glavu, kao klin u trupinu?

I da im još višma mačku raskinem, kazah im, kako sam prošlih dana bijesno pseto račvama odbio, kalilju za vrat uhvatio i kuma Antu palio.

Na moje kazivanje i prijetnju dvojica starija šapatom među se rekoše:

- Jȁ oškopice ovog malog drvenjaka, ako si Božji! Kako ti on taslači, a ne zna ni čitati ni pisati! Divljak!… De kad mu se računi zavrte u glavi: "Osam do osamnaest, pet u devet" i latinske riječi zapnu u resici, mirniji će biti. I mi smo bili neke derčine, ma post i prut utjeraše u brazdu.

IX. Suhi

Mrki komadi one karišikovnice u krošnji više me uznemiravahu nego da mi je tkogod busom prijetio glavi. U strahu rekoh u sebi: teško sjekiri, koja se bude na onom tocilju oštrila! Teško zubima, koji će one bruseve ogrizati, jao grlu, koje će proždirati, i želucu, koji će probavljati!

Mučno će se biti s njima sastajati, a puno mučnije rastajati. Jao konju na karišikovoj slami!

Opet me veselilo, što sam u suhoj pećini pa mi ne će za vrat kapiti. što ima u oboru bunar, pa mi ne veli na vodu dan hoda ići. Lijepo mi se činilo gledati kroz okna prozirnom kartom i vedrom trbušinom zastrta.

- Šetka se za ostan od škropca zaklanjala pa joj bilo lakše nego stati na goleti; koja kaplja u ostan udarila, ne smjerala u nju, a nekmoli ne će biti meni u ovakvoj suhoći? – nagađah dalje hrabreći se sam.

Vremenik na zidu kazivao i pripisivao svemu svoj rad i ured: u taj sat učiti, u taj kazati što si naučio, u to vrijeme šetati, u to ustati. Ja se čudio, kako ne bilo pripisano, kad se imalo na dvor izlaziti porad sebe! Tako se tu učilo, da je najzadnji moj suučenik bio učniji od mog učitelja Mate, te meni bila zgoda primati. Učili me slovikati: jedan kaže:
"od", drugi - va, treći - li, četvrti - ti, a ja za njima skupa izgovori: odvaliti.

Jedan vikne – bez, drugi – dan, ja sastavim i rečem: bezdan.

- Dosta sad ću sam! - gdjekoju riječ pročitam, koju ne mogu, pitam.

Trpeza se ljuljala gotovo kao na vodi; za njom učenici šutimice učili, koji slovnicu, koji skladnju, koji riječnike, ja kod peći vrtio u svoj bukvar. Dođe učitelj, mi na noge. Pozva prvog učenika, da mu od jednom skloni sedam riječi u sedam padeža: pijevac, pjevajući, kruške, jabuke, jedući kukuriku veleći!

Zove drugoga, da mu izbroji pedeset riječi različitih napamet. Pita trećega: "Je li iste sile izraz 'jabuka rumenka' kao i 'jabuka rumena'?"

Došao red i na me, da sastavljam slovke. Ja sastavljam i rastavljam, što mogu, ne bih li se odlikovao.

Kad se svi obredismo, nastavi učitelj upućivati nas:

- Budite dobri i ponizni! Znanost bez dobrote prava je golotinja, a bez poniznosti je oholost i taština. Pun klas prignute glave stoji, prazan uzdignute. Kad čitaš, rastvori knjigu pravo pred sobom, drži ni posve blizu ni posve daleko, naravno: utrtiči se prema njoj, kao da si štapa večerao; ne nosaj glave tamo amo, neka ti se oči vrte kao na ražnju. Netom si jednu riječ ugrabio, idi okom na drugu pozorno, pa ćeš izvrsno čitati. Dan danas i učitelju i učeniku čitanje je kabanica. Da stotinu stvari znaš, a loše čitaš, svatko će reći, da ništa ne znaš. čitanje knjige koga mu drago jezika pokazuje, kako ga čitatelj pozna i razumije.

Odbacite djela tmina, što ste na svijetu znali, zaboravite! Nemojte se berožiti ni jedan drugom zavidjeti! Ako niste braća po krvi, jeste po ljubavi. Starija je ljubav od krvi. Niste došli u ove stanove, da postanete bogati imanjem, nego uminjem. Bolje je znati nego imati. Imetak može čovjeku propasti, a nauku samo mu smrt ugrabiti. Nije se nitko naučan rodio. Sve po malo, pa će biti do malo. Kao što prsti u ruke nisu jednaci, tako ni učenici: jedni u naucima prolazit će bolje drugi pogore. Ali nesposobniji marljiviji prestignut će sposobnije nemarljive. Upamtite dobro!

Dokle gorljiv učitelj podučavao, svi učenici rek bi pažljivo slušali, a kad on otišao, nemirni bili kao što i prije. Trpeza se njihala, djeca se krtožila, bockala i peckala.

Nad ovom dječinjom učionicom pravo gore stanovao je učitelj te kad bi čuo tutanj i škripu, opominjao bi štapom tukući u pod, da se u mirnoj i dubokoj šutnji uči. Ali u tako tijesnu škripcu nije se moglo šta učiti, koliko je li u prepunoj krčmi, gdje jedni kihaju, hrču, zijaju; drugi buču, protežu se, ulaze, izlaze, šaplju i govore. U takoj smetnji najvještiji majstor posjekao bi se obruče tešući i porezao se bucate nabijajući.

Gdje danas učenici stanuju, gdje, kako i kada, osobito napamet uče, nije mi poznato. Samo sam viđao, gdje polazeći u učionice pod rukom i pune torbake knjiga nose, a koliko odunda u glavi donose, ni to ne poznam. Da onoliko odvlače, koliko dovlače, manje bi ih brkatih i bradatih sveučilišta pohađalo! Pustite djecu, nek se tjelesno ojače i razvijaju, pa onda im papirom mozak ispunjajte! Ta neće mu pamet iz glave uteći do desete godine, nego će mu biti zdrava zdravcata u gojnu i zdravu tijelu. Mjesto što bi jedan učitelj podučavao sedam učenika, sada, kažu, sedam učitelja, podučaje jednoga! Teško ždrijebcu mazgacu! Petnaeste godine preteć će ga vratuša, sedamnaeste sušica, dvaeste grobnica.

Mlada vola jaram ubije, konja samar, težaka motika. Ranije pošli, kasnije došli. Ipak u svoj označenoj tjesnoći ja oporavih čitati. Uostalom nisam se bojao, da će mi se prsti osušiti te izgledati kao pletitke igle, jer nisam bio prepovijen iz pelena u kantu! Glava i nos od dračave kvrge, prsi i rebra od drenovine, buti i noge od jasenovine, zar da se zlomoćnik slova plaši.

Ako sada odgojitelji, rukovoditelji, učitelji nejake djece poučavaju ih, dokle su naravno hlapnje korisne, a otkle štetonosne, to su možda i nama onda kazivali: ako li danas toga običaja nema, to ti ga jamačno ni onda nije bilo. Nego šta? Iza čitanja odmah uveli u ruke slovnicu, većinom tuđega jezika, pa grizi tko može. Slovnica uči pravilno: štiti, pisati, razumjeti i govoriti. Valja li? Koliko ima djelova Slovnica? Ima ih, bratac moj, najmanje četiri: glasoslovlje, oblikoslovlje, izrekoslovlje, skladnju. Ide li dobro? Kako ne, taman kao mačku glavica pečena luka! Tako se tu svi učenici više mjeseci, pače i godina zajedno istim redom, istacatim neradom mučili pa i učili. Za ugodna vremena učili po gaju, tko na drvetu sjedeći, tko poda drvetom ležeći. Podjekad i potrbuške slova pisali. Mjerila im drugog nije bivalo, izvan da bi koji jezikom za perom zaokruživao. Dosta je njih bilo i imenom lijepo izgužvati, a što je koje kraće ili dulje, što li sudalje ili subliže, ne marilo i zamjerke ne bivalo. Slova velika, slova mala, masna, šta ćete više?

Jednoga dana pregledajući nam učitelj krasnopise prozbori:

- Sklad i ljepota rukopisa, dragi moji, nije mala stvar. Običaje se reći, da je u velikih i umnih ljudi ružno pismo, a samo prepisioca lijepo, jer da ovi ne misle na sastavak i slog stvari, nego kako će slova i riječi poredati. Ipak vještaci neki po rukopisu označivali su ćud i značaj pisca ne poznajući i ne videći ga, kao da su s njim puno godina drugovali. Ja samo znadem, da su jednoličnoga pisma preko svega svoga života ljudi, silu godina proživjeli.

- Ma kako može – molim te, učitelju, - upita jedan smjeliji i ukupniji učenik - upoznati se pisac po svojem pismu kao po ogledalu?

- To vi sada – odvrati učitelj – ne možete pojmiti učeći još tekar slovnicu. Stanite, dok vam se pamet razvije i dozrije, pak ćete vidjeti. Vas čekaju: krasnoslovlje, mudroslovlje, pravoslovlje i stotinu inih odslovica i doslovica. Hodit ćete po svijetu od grada do grada, kao pčela po cvijetu od travke do travke, ove sabirati voštinu i med, a vi iskustvo i pamet. Kad sva ta naučite, ne recite, da znate sve, što je Božje, niti opet, da ne znate ništa, što je kozje, nego ponešto, što je upravo ljudsko. Kolikogod budete ponaučili, uvijek će više preostati nepoznatih vam stvari. Kratak je ljudski život, a da je i najdulji, svejedno, ne bi svemu doskočio. Samo za izvrsno jedan jedini jezik znati hotjele bi se čovjeku orlove godine.

Čudovit je veliki bijeli svijet. Čudnovit je mali svijet – čovjek. Čudnovat ovaj kraj, onaj stroj, sprava i naprava. U čovjeku duh i tijelo, neprilična dva prijatelja, jedan za drugim u jamu, a što hoće duh, neće tijelo, a što želi ovo, neće onaj! Sad prijatelji najtješnji, sad neprijatelji najžešći. Čudesno! A rek bi, još je u njemu čudnovati besjednički dar.

Sedam vremena našega glagola vi ne ćete znati za sedam godina, a pet mu načina, pet začina i šest redova ili razreda za sedamdeset godina. U tom će nestati i mene i vas, a slovoslovlje neizučeno ostati.

Djetetu, netom nauči, i to nepravilno čitati, uklepati mu u ruke Slovnicu isto je kao osamariti malo ždrijebe i dobro natovariti, koje "ako ne zna reći, zna leći". – Brži samari nego konji. Imao bi se prije upoznati svijet, narod i osoba u sva tri lica, koja govori, kojoj i o kojoj se kazuje, njihov govornički dar, svrha i uzrok mu pa onda tražiti: "Što je Slovnica?" i odgovarati: "Slovnica je to i to". Jezikoslovlje teže je i mučnije nego mudroslovlje. Pa ako je ovo, po mnijenju mudraca, ostalim znanostima ključ, ono je i brava i ključ.

Tko bi pisao Slovnicu na oglobini svoga pokojnoga jezika i na temelju stranih i nesrodnih tuđih jezika pa ih potkučivao neobrazložene i jednake i učiteljima i učenicima, taj bi naticao bozavac na glavu, a kapu obuvao na nogu. Nagoviještavajućeg ovako učitelja pomno slušasmo te ćemo mu:

- Kad je tomu tako, nas će Slovnica i svi ti nepregledni tobožnji nauci najposlije usmrtiti. Korisnije će biti prihvatiti drvene raboše. I stari su nam rabošili. Neki su nam učitelji propovijedali, kako i danas po Arapskoj i Jeđiptu nekakove jezične slike, klinci i zarečci proučavaju se.

- Ne dragi moji – nadoda učitelj – umjereni nauci vas neće upropastiti. Ne koristi mnoga čitati ni učiti, nego mnogo, pak ćete onda štogod znati. Reče netko: "Bojim se čovjeka jedne knjige". A i baba je na sušnoj godini kazivala: "Ove godinice tko je usijao, štogod će štogod, a tko nije, neće đava zrna".

Tko sveđer uči, malo zna, a tko rijetko, ne zna ništa. Učeći tuđe jezike nemojte se zanijeti i svoj zaboraviti! Nemate rječnika ni Slovnica u svom jeziku kao napredni i prosvijetljeni narodi, nu neka vam to nadopuni zasada, što naučiste od roditelja i naroda. Da naš jezik ne osta u živim ustima živa naroda, po knjigama i učenim ljudima – dosele nikad mu se za trag ne bi bilo znalo. Jedan, jadan! Kada i kako se to zbilo i bivalo, kazat će vam u svoje vrijeme povijest drhtnoga nam naroda.

Skočili su se neki naši rodoljubi, da prouče zdravi naš narod, jezik i narječja mu te skuju Slovnicu i Rječnik. Kada dakle to bude, onda ne ćete učiti svoga jezika po pravilima tuđega. A dotle red vam je tuđe štovati, a u sebi svom se klanjati, i ter kako bilo. Nije sramote tuđe jezike znati, nego je ruglo svoj po tuđem natezati. Mi rečemo: "Koliko jezika znamo, toliko ljudi valjamo".

X. Neviđeni

Nešto izgledom družine, nešto svojim marom, ponajviše učiteljevim darom ja odoh naprijed.

Iza slovničke skladnje učilo se krasoslovje, mudroslovje, blagoslovje, uvijek naprijed, nikad natrag! Pun znanja kao šipak zrnja ili jarebica očinjaka! Valjalo više puta utezati glavu, da ne bi razbrekla i pukla od pusta znanja i razložnja! Zalazilo se više puta iz znaličnosti bez učitelja u prirodoslovje, pjesništvo, bajoslovje, svjetsku povijest, zvjezdoznastvo, brojno i nebrojno računstvo i čudo drugih. Ali kad bez vođe ne znao vojnik, kuda će ni kako će, pade mi na pamet ona moga učitelja. "Brži samari nego konji". Šta to znači? Jednoga dana prokradem se između pustinjaka prekriv glavu jašmakom, da ne bi upoznali, koja im sića ispod koliba ulicom prolazi, pa ću u drveničara, da vidim kao on kroji samare i čini da budu brži od konja.

Tamo, gdje sam došao, bila dva majstora: drveničar, i samardžija. Prvi omjerao o konju drvenicu, drugi krojio stelju za samara. Drvenica se sastoji od krstaca, samotvora i dvije ukrivite kaluđerice svrćene su petnaest drvenih klina. Stelja se krojila od crvene torbe i bijelih klašanja dvosteljnih; pečenice se natiskivale izrezanim ozimičnim krovom poprijeko i uzbrdo, ozgora se pometala umerana kozja koža, da ne bi zakisla stelja, onda se utegama i utegljima čvrsto za drvenicu vezala. Kad se uvukla uža: tovarnica, praće, potplećnica, poprug, pove, samar je bio gotov, bez ikakva gvozdena zaglavka.

- Da sam ja drveničar i steljar – primjetih majstorima – čini mi se, drvenice bih sklapao bez omjere o konju, a u stelju metao kučine ili vune, a ne krova.

- U knjigama ima svašta – odvrati jedan ih – te valjda bi valjalo u vas samar, kad bi i glavić okrenuli k repu, a krstac k vratu, nu to u nas prostaka ne običaju! Ako bi još u stelje vunu ili što slično umjesto krova tiskali, tim bi na kolnu sadna gradili. Nama nisu drage na konjskim leđima umjetne masnice ni zadorice. Krov je nadimljiv pa ne bije konja, a vuna i kučine pod tovarom svaljuju se i nemilo tovarca biju. Taki bi vam samari bili brži od konja.

- Ja tomu razloga u mudrim knjigama na vidjeh – rekoh majstoru.

- Vidjeh ja eto u samaru i čitah na konjskom povoru – odvrati on tešući krstatice za drvenice. Videći da ne mogu s njim ni zbijeliti, pozdravim ga uljudno i udaljim se razmišljajući naglu svoju drzovitost.

- Kud ću ja sa sedla na samar? – rekoh sam sebi i vraćajući se natrag u staje. Tražim kod svoga književnog znanja svjetsko drveno umijeće! Šta mi vrijedi! Nu skromni razmišljaj i potajno pitanje ne pomaže mi, da brzo opet kod drugoga ne nalijepim. Idući stazicom preko šumice čujem nekakvu prasku i zvrku, kao da poteži kamen na kamen vrtiš. Iza nekoliko koraka nabasah na kolibicu od pletera i šušnja, u njoj sjedio čovjek podvijenih nogu, žena gologlava, desne ruke zagrnute do ramena, stala uz nekakvo kolo na kolu, do pasa na četiri stupčića odignuto; iz kraja kola crven štap u gredu zapirao.

- Tko ima tamo? – upitah - ispred vrata, gdje se ono mlin vrti?

- Ima nas – odgovori čovuljak – evo mlinice i mlina, mlinarice i pomlioca!

- Nisam dosad posuhoga mlina vidio, bez jažve vode i skoka – dodado – samo sam čuo, da vjetreni mlini imadu.

- Ovo je žrvanj – uzvrati onaj – i ne trebuje mu drugi vjetar, dok mu je Aničina jaka desnica, a tako ni vodeni skok. Okrenide, nevjesta, jedno pedeset puta, nek se nadivi onaj namjernik suhom mlinu. Prihvati muškara za onaj crveni kolac, koga zovu malen, pa desnom svojski hitro zažrvnja, lijevom zasipljući, kan da joj rukom i žrvnjom mlinsko kolo, vodenim pljuskom gonjeno, vrti. Sad pomlioc izvadi iz suprage kolačić i ponudi me veleći:

- Kušni der, sladi li krušac ispod žrvnja!

Žvaknu dva tri puta pa ću mu:

- Izgleda ti mu kora kao sirova krušca, a sladi kao zameđen. Ne ću više, bojim se, da me ne promune!

- Hajde vrvi! – izadri se srdito pomlioc – vidi ti se na očima, da si uhoda. Sirova ti je glava! Ulit će ti se moždani sirovim naukom, ko da iz svakakvih knjižurina žvačeš, a ne znaš, pečen li je, meden li je. U brašnu ispod žrvnja ostane slasna jezgra, koja pod teškim vjetrenim, parnim, vodenim mlinom ispuši, što ti dovle nisi znao, pa ti se pričinja medenjak.

Da mi se ne bi što gorega dogodilo, mučem ga ljuto glednuvši odoh, kunuvši se drvetom i kamenom da ću sličnu čeljad svagdjer izbjegavati, sve dokle mudre knjige izvrsno ne izučim.

Ja već veliki, počele mi nausnice mrčiti, zreo mladić, drago mi puno i svašta znati. Više mlad misli nego more nosi!

Nabavio sam mnogo cijelih i raspalih knjiga. Nekrnje čitajući kvario, krnje i oštećene utežući koncima krpio. Rekoše mi pametniji da mi trebuje imati "zemljovid", te donesoše nekakvo čađavo klupko u gvozdenu obruču na tronogu stalku, crnim koncem popriječeno. Pet šest dana vrtih klupkom k sebi i od sebe, njim ustresah, ali uzaludu, zemlje ne vidjeh ni ja ni ono!

Jednako prođoh sa šarovitim zemljopisnim mutapom i sa raznim kolutarima te odgovorih družini, da to ostavljam za starosti, a da sada tište hitniji i bitniji poslovi.

Pritužim čitati i na pamet uzimati, osim redovitih zadaća, osobito za vrijeme praznika, mnoge poučne i nepoučne stvari. Jednoč mi sunu u glavu, štono nam učitelj u djetinjstvu pregledajući pisma reče, da umjetnici mogu poznati značaj pisca po rukopisu mu, i da dugo živu, koji jednolično od mladosti do starosti pišu.

Mnogo sam u svojoj stanici rasporedao i rastvorio knjiga, da nađem, kojim putem i načinom to naučnici doznaju i tako vješto rasuđuju. Namjerih se od sve žalosne na jednoga, koji pita:

"Može li se po pismu poznati značaj pisca? Ja ne vjerujem – odgovara sam – izim valjda štogod uopće o ćudorednom ponašanju, ali nikada o raznolikom izrazu značaja. Međuto ispovijedam, da imadući zgodu metnuti pred oči jednoga u tom odličnjaka, više rukopisa, na razne redove društva spadajućih osoba, šest puta čudom se čudilo vrhu sedam njih, s kojom vjernosti učenjak slikaše, iza malo razgledanja, slike dotičnih pisaca".

Nu uputa i uprava za takve nauke ne nađoh. Metnuh se sobom motriti onu drugu, naime pod jednako pismo od mladosti do mrtve starosti.

Za više godina dolazilo mi pismo pred oči desetorice ljudi, koje sam lično poznavao. Svaki ih imao je nepromjenljiv rukopis kroz vas život. Osam ih umrlo, a dva su i danas živa. Što im bila deblja i u višem razmaku slova pod mladost, a cmigavija i tješnje slagana pod starost, to nije mijenjalo lika rukopisu, nego naravno označivalo staračku slabost i prignuće na lakomost, na koju, vele, čovjek uopće u starosti naginje, jer vidi, da ne može dobivati. Te desetorice evo godine: 90-86-82-82-78-75-74-72 - dvama živućim 86 i 79. Znam još rukopisa dvojice istoga plemena, - jedan je živio početkom ovog vijeka, a drugi u životu. Rukopis im je tako sličan i naličan, da ga živ čovjek ne raspozna. Nije čovjek drvo, krv nije pura.

Eto šta tada proučavah, sada pripovijedam, kad me pita starost za mladost, kada dolaze sjedine u glavu, a pamet polazi u stranu. Mučeći se ovako s knjigama, upadne k meni moj prvi učitelj na svijetu Mate i zapita:

- Kad ćeš trvenikom? To jest kolskim drumom unutra, put "mudre knjige?".

- Netom gora ozeleni, ptice propjevaju, more utiha, dragi učitelju – rekoh.

- Što će ti tolike knjižurine, prilika nije, da ćeš im moći svima dohakati? Da su pite, koliko je u njima listova, u njih gledeći nasjela bi ti krv na oči – proslijedi Mate. Ja imam samo dvije tri pa im ne mogu da doskočim. Ako se prekoredno u njih upiješ, izvodniti će ti moždani, izgubit ćeš oči, a možda i život. Upamti, učeniče, varkliji je živ magarac nego lav mrtav!

Mnogi onamo dolaze zdravi, mogao bi njima, štono se kaže, bregove razbijati sa živim očima u glavi, a vraćaju se blijedi i mršavi kao oglobine, sa staklenim očima na glavi. Strahota i za izornjake! Ako u tuđini košćurine ne ostaviš, donesi mi prijeke moći od poganice, streljavice, skakavca i gusjenice! Ne zaustavljaj se nigdje do grada Rima!

Ne prenagljuj se ni u čem, što ne možeš od jednom učiniti, a ti uradi u dva, u tri puta, pa nećeš se povratiti kao svraka izgorjela repa. Ko da ti je kosa rebra izmotala, a svirka srce izlokala. Muževno i ustrajno velike knjige prouči! Ne stidi se i ne straši! U stidu se gubi čovještvo, u strahu junaštvo. Ostaj mi s milim Bogom! Zakasnit ću s ovo stvari.

- Pošao u sto dobrih časa, dobri učitelju! – odgovorih ja. Hvala tebi, gdje čuješ, na spomenu i prelijepom savjetu! činit ću, koliko uzmognem.

Moj učitelj bio viđen mladoženja od dvadeset i pet godina, premetnuo se tkanicom strukom trostrukom, zavio šal oko dvije kape na trubaljku struk na struk, spasao crnu džoku, niz nju mu visila mazalica poput oštrice ili kosačkoga vodira; u njoj mu bili zemljani kalupići, na koje izlijevao mjedeno prstenje i kositrene krive za ženskih kajiša. Još je nosio sitnica na prodaju: češljarica pletenih od vune i kožnih; ručnih stančića za podveze; lulica bakrom okovanih; stog reče da bi zadocnio, više se zadržavajući, donijeti ih među narod, koji se tako brojan tu nahođaše jedne godovine.

Do nekoliko vremena, pred naš polazak na more, vrli naš učitelj, visokih nauka, prizovnu nas šestoricu i dade nam mnoge savjete, po prilici ove:

- Uzorni sinci, čelični mladići! Domalo vam je poći u inozemstvo, da tamo dovršite sve nauke potrebite vam. Čuvajte se, osobito u putovanju i ispočetka, da se ne naružite. Velika je kobila svijet. Naša su mjesta pustoš prema urednim i uređenim mjestima djeco moja. Amo su nam spomenici koja gomiletina po brdima kao od šale zabacana, koja stećčina maljinom neumjetno smlaćena, a koja svodina razrušenih dvora još neoborena. Drukčije ćete vi tamoka vidjeti. Nu nemojte se zanijeti! Bivalo nekoć neopreznih mladića, koji možda mišljahu, da se može more pregledati, te stupivši na nj zapitivali bi:

- Kakve se ono stožine vide onim crnim poljem? Drugi ne poimljući spomenike glasovitih junačina, prelazeći gradom čudili bi se zapitujući pratioca: "Šta radi onaj konjanik u onoj kotarini i da li je živ, ili se onako na mjestu s pratljačom u ruci skamenio?"

Vi niti propitujte niti na nj mahajte; a još bi nespretnije učinio tko bi se piljkom ili oplavkom na nj bacio. Naići ćete osobito po trgovima na visoke kamene stupčine, uza njih se penje kameni bršljan, na vrhu stupca kameni čovjek, gdje rogušom desne pači u nebo, a lijevom drži kamenu knjigu. Ne budite potrčni pitati:

- Uči li i on previsoke nauke ili su ga za zločinstvo na kolac nabili? Ne recite: "Bit će bio kakva podrikoritina ili tesićina! Smućaj pa proli!" Čut ćete u društvu imena: "Visost, preuzvišenost, presvjetlost i sličnih." Ne izlani vas se koji, da jadan nije, tražeći da li su to žene ili kćeri kakovih velmoža!

Sve ćete vi to s vremenom znati, što je i kako je, ali za sada kod bitnijih poslova bolje je pametno šutjeti nego ludo istraživati. Tko pozna svijet i kako u njemu se više puta događa i kod onih, koji su potpuno svoje nauke dovršili, neće ni najmanje čuditi se pripomenama našeg učitelja, što nam ih dade u pustinji.

Nije vele godina, došao u Mostar na stanje predstavnik i punomoćnik jedne evropske velevlasti, te prvi put ulazeći u grad čuje u vikaonici nad sobom ljudski glasan glas, pa će pratiocu:

- Šta se ono dere i krivi?

- Mujezin na munari svijet na molitvu zove, gospodaru, - odvrati pratioc.

- A tko mu je rekao?

- Tako mu u zakonu, gospodaru.

- Hajde mu reci, nek odmah sađe – zapovijedi poklisar.

Drugi put idući po lovu pod Mostarskim Blatom namjeri se na čovjeka, gdje s djecom puru kusa, i upita:

- Šta to radite?

- Evo puru kusamo, odvrate.

- Dajte, da vidim, šta je!

Oni mu dadnu kašiku, a gospodin zakusnuvši odmah ispljune veleći:

- Ptu, ptu, sva će ti djeca pokrepati!…

- Pomrijet će, ako je ne uskusaju, dragi gospodaru lovče – odsječe čovjek čudeći mu se.

Pobojao se sveučilišnih nauka čovjek, da djeca siromašnoga seljaka od nekoliko zahićaja pure ne pomru, a sebi se nije bojao, da ne pukne od oka mesa, koje je mogao stopiti od jutra do podne!

XI. Krupni

U nas su za rabotnike najkrupniji drveni strojevi: i isprašena samarina na mršavoj konjini, pilana na suharikovoj dubini, na kojoj dva jaka pilača orahove rulje rastiru u sluparke; mlinarska, stupačka i vodometna kola s kašikama: tkalački stanovi sa trista zubaca i toliko žica; plug na osam volova s ojima i žagrama.

Za književnike i pojmovnike najveće su kuke i muke: sud, zaključci i odluke bez parbenika, istrage i svjedoka; jezici bez slovnice i živoga govora, prirodoslovje bez viđenja i sredstava; liječništvo bez bolesti i ljekarija; računstvo bez brojeva i bez novaca. Za sve golubnjaci u zraku!

Pitali nekakva, kako se naučio liječiti. On im odgovori:

- Parajući mrtve i trujući žive!

Nama šestorici najkrupniji strojevi bijahu nedokučivi nauci u mrtvim knjigama. Učismo ih suho pet ravnih godina s ovu stranu mora, a pet s onu. Mnogo čitali, a malo hvatali. Što započinjali, ne svršavali, što svršavali više ne preživljavali niti se na jednom učeno povraćali. Tako što ćuh donosio, vjetar odnosio. Tvrda nam glava! Po naputku drugih, a i od svog nadahnuća s narodom ne općili, već sami sebi za se učili!

U strani svijet išli pa se i povratili s velikim slikama u pameti, kao što i sada, kad dopiru do Carigrada, Budima, Beča, Berlina, Pariza, Londona, pa ih pitaš: "Šta vidište tamo?" a oni odgovaraju najkraće: velike kuće, široke ulice, visoki zvonici, magluština, konji, kola, huka, dreka, velik smrad uglja. Pusto ljudstvo i mnoštvo kočija sve pritislo, da ne možeš maknuti. Skupoća od svašta, najcjenije pivo!

Osim "što ne poznaš, ne želiš", mi ni toliko ne vidjesmo. Nama se savjetovalo, da ne nosimo glavu kao gačine; da ne razgledamo po prozorima, pače ni sa svojih da ne vjetrimo svakome.

- Koja korist vidjeti, što nije dopušteno imati? – reče jednoč učitelj. Ispraznost, ispraznost i sva su puka ispraznost. Putujući gradskim ulicama podvijte ruke, oči oborite preda se! Valja svijetu sjajiti primjerom poniznosti, skromnosti i samozataje.

Koliko je koristi svijet crpio iz našeg pokorničkog ponašanja, ne znam, samo znam, da mi iz njegova ne imadosmo nikakve.

U pećinama i amo i onamo udaljeni od svijeta boravili. Iste glave u istim torbama, pod jednakom tučkom, s istim klinima deset godina visjele. Nu ne marilo, jer smo imali knjige pred očima! U samoći šutnji uči pa uči. Ako mi se dojadi, zadrijemlje, ja zaspi, pa kad se lijepo snom okrijepi, opet prisiplji u glavu kao iz torbe u torbu.

Ponajmučnije bilo tražiti rasud i sastavljati mnijenja pisaca o jednoj te istoj stvari: jedni govorili: "To je i to vjerojatno", drugi opet: "To je vjerojatnije," treći pak "Najvjerojatnije"; kako koji bolji vid imao, onako i sudio, samo se nijednomu ne dalo reći, da ne zna. Jedan udarao u čavao, drugi u ploču, treći u prst, potkov gotov!

Mi, kao što ni drugi prije nas, ne učili svi kod jednog naroda, nego neki kod Nijemaca, neki kod Talijana, a neki i kod Madžara. Svaki, kako kod kog naroda bio, novu naobrazbu i "vjerovanje" u dom donio. Neki se opadali, da su materinski jezik zaboravili! Jedni se čudili kako na našim grabima nema voća! Drugi govorili, da mjesto hrasta i jasena valja jabuke saditi, a narandže i limune u škripe među litice! Jedan kazivao znancu, kako je u nekakvoj njemačkoj knjigi čitao, da ne valja neko žito sijati u mokru zemlju, a on mu otrese:

- Puškaraj ti s tim piscem u vodu pa neka klobukovi skaču, a ja ću žito sijati i u mokro i u suho, kako je njemu hora, pa će meni njega biti!

Predavši ispite o sposobnosti pođemo prosvjetljivati narod, odvraćati ga od zla i mana, a napućivati na svako duševno i tjelesno dobro. Takve prikladne upute i nauke ispisivali, tko iz latinskih, tko iz njemačkih, tko iz talijanskih knjiga, pa udri danas, udri sutra, dokazuj. Jedan prevedavši neku propovijed iz tuđeg jezika doslovce po Slovnici u naški, nauči i izgovori mnoštvu. Pitamo nekog oštroumnika od slišaoca, da li mu se dopao krasni govor onog pripovijedaoca, na što nam reče:

- Šta ćete da vam kažem: ushodao se kao da ga voda muči, pirlita i brani se rukama, kao što će mu neko oči iskopati, zasukuje gubicama i zakrčuje kosjericama, kan da će, Bože ne daj, zavrnuti; a sve što tobože i kaže, nekud na latinski zavija; ja ni devetu ne razumjeh.

Ne ćeš, kume, tako suditi, kad ti ja budem pripovijedati – pomislim u sebi – kazat ću ja tebi sve naški iznenada.

Duhovska je godovina, pripravim se, što sam mogao bolje, pa ću s propovijedaonce gromko i nenadno:

- Otkle ono nagao vjetar huji? Kakav plamen ruji?

- Južna krivična – javi se netko iz mnoštva!

Ne pometam se ja, nego slijedim pitati dalje:

- Šta ono gluši? Kakvi ono zvukovi zvuče? Čujem, ne vidim!

- Šta mu, da mu, ne će amo – opet će onaj ili drugi koji – de ti govori slobodno. Ono se za plotom kljusine povezane muhaju i pod zvonima stresaju!

Isto se desilo neke druge svetkovine drugom propovjedniku, koji htijući slušaoce upozoriti iznenada upita:

- Tko si dobar čovječe?

Najzadnji obazre se i videći da nema nitko za njim, podvikne:

- Što zapituješ? Ta naši smo, nismo iz daleka!

Još jadnije jedan vraćajući se od Petra mesara s vrata šamatorja odgovorio propovjedaocu na usklik:

- A šta reče Petar?

- Dat ću mu, kaže, rožinu, nije ni onoga platio, što je onomadne odnio!

- Ah, hu! Ga, gu!

(Ovdje nedostaje pet stranica)

- Ako si ti pomatupila i obnevidjela – započesmo mi, i stan ti se izglodao, možeš zajedno s njime u jamu.

- Mlada sam ja prema njime – odvrati baba. - Kad sam došla svekrva mi kazivala, da ga je i ona zatekla. Tvrdo je to, junače, od same strži, kljenove vrži i drenove crveni, te ako mu je manje od tri, više mu je od dva zastalno vijeka.

- Imaš mnogo na njem nekakvih putilica i uzala – priuzeh ja – a gvozdena se ne vidi ništa, šta se može na nj otkati?

- Može, što se hoće – odbroji baba: sukno, klašnje, vreće, torbe, pregače, pasovi, tkanice, suvrećine, peškiri, pelene, povoji, mutapi, zobnice, gunji, a eto nema u njemu ni zaglavka od gvožđa.

- Pa kako se zove sva ta sprava i toliko ima komada? – pitam je.

- Što gori, što doli, pet gori, pet čeka, jedan leti, vrat lomi. Provuci – baka će – deset pasama od trijest žica kroz dva nita i jedno brdo, pak ćeš se nabrojiti. K tomu dodaj: dvije grede, četiri noge, pet soha, dva vratila, dva vučila, dva brdila, jedno nitilo, dvije priječnice, dvije daske popriječnice, dvanaest špica, tri cijevi, jedno vrteno, jedan čunjak, jedno podnožje, jednu pratnjaču sa sedamnaest provrtaka; imaš u svima osamdeset i devet šupljica; ako nisi nasnovao, pridodaj čismice od deset žica. čuvaj da ti se ne posnuju!

Ja zapanjen blenuo i čudio se babljoj zagonetki, a moj se Salomun podsmijavao.

Niza nj visila tikvica za vodu, ugledala mu je baba, pa će požudno:

- Dajder, duško, da baka maločak čmukne iz te čuturice!

Dodavši joj on tikvicu, dva tri puta kloknu, pa će uzdahnuv:

- Koliko ovo žuklo, onoliko i ti bio muško! Petljaru!

- Ja sam muško – odvrati.

(Ovdje nedostaju tri stranice)

Samoukov ukor, oračeva brojanica, babina gonetavica podžegoše me, da sam pođem do nekoga stupara i mlinara, komu i onako nekoć obećah uvratiti se, te poslušam, kako još i on svoje strojeve i različita kolinca nazivlje.

Na vrelu Nezdravici, što utječe u rijeku Tihaljinu, ima pet mlinica. U jednoj sam srednjoj poznavao mlinara Lukendu prizivkom "Bilku", te ću vrcem do njega. Nađoh s njim brata mu nazivkom "Kiku". Piju. Bilko se bjelio kao snijeg, Kiko crvenio kao kukurjek. Dva silna čovjeka, dva blizanca. Prvi je debeo i tako jaka povora, da može cijelac tovar, kudgod hoćeš, nositi; drugi tako velika i tvrda mjehura, da će dvije mješine vina na noć popiti!

Mjesto pozdrava: "Na dobro vam crveno pivo i bijelo mlivo, blizančići!" rečem: "Evo meni kuma, samljeće mi bez ujma!"

Na ovo oni jednoglasno: "Evo nama kuma, dat će on nama i dva ujma!"

- Niti ćete vi mljeti niti ću ja danas ujma predavati, nego ima druga – rekoh. Ljetos mi amo dolje neki stupar dobaci, da mu u valjatijoj stupetini od pet šest onih gnjatina ima sedamdeset i pet komada! Je li istina, dobri ljudi?

- Bit će negdje blizu – rekoše Lukende i počeše brojiti: osim žlijeba, dvije grede, dva podmetka, jedna hrga ili stupa, dva okusača, dva oklopa, dvije stege, dva grebena, četiri nade po gnjatima, jedno vrteno, pod njim podmetak, sad dvije križnice, dva mača, četiri gobelje, jedno kolo, dvanaest kašika i četiri ključanice. Pače stani, stani, ima još žlijeba, kojom voda curi i kvasi valjalo, kad bi joštera pribrojili kline i zaklinke…

(Ovdje nedostaju dvije stranice)

Da je tko slušao iza pletera, mogao je lako razumjeti, o čemu biše moje tužnjave, drhtni usklici i poklici:

a) Vidi ti, šta bukove i debele glave dokazuju lipovim! Što svega ne bi im još mogle pričati, da koja traži i dostoji se poslušati?

b) "Lako bi bilo Kraljeviću Marku, koji je cijedio vodu iz drenovine, što se sušila tri godine nad vatrom!"

c) "Stari su pekli vola, u njem ovna, u ovnu pijevca, u pijevcu jaja, pa kad pukni jaje, gotovo pečenje!"

d) Sada neki klačinari na grohotu podiju stijenu i zovu je "pijevcem". Njim kušaju, je li klačina izgorjela: poliju ga vodom pa ako se "pijevac" razdrobi, gotova je. Drugi misle u svojoj praznovijernosti, da oči mogu posjeći klačinu, te obnoć dozivlju ovog i onog, da im pošalje… Obdan među dvije sohe naporavljaju neke znakove – neću kazati, kakve – proti urocima!

e) Jedni vješaju o granju urese od lučine, laptine, polutina, pasina, kad svatovi zaručnicu domu vode! Pošto iz potaje biva, bit će od zavisti, iz kog uzroka potičuće, ne može se doznati. Stare odrtine samo daju nagoviještaje na svaku znamenitu šalu ili zbilju, koje ne slute dobru.

f) Mnogi običaji u narodu, osobito mrsniji predaju se ne riječi, nego znakom, po kom nevješt stavi se pazeći na vrijeme raznih prigoda i učinaka. Maran motrioc i požudan istraživaoc više puta prevađaju se žedni preko vode i gladni preko pune sinije, kazuje im se naime, da kroz goru kaćun i lijeponja dolaze brstiti kupus! = Pomol mjeseca.

g) Meni je poznato kao i narodu nekoliko tajnih izreka, ali mi njihova otajnog značenja ne htje niko nikada očitovati! Zato mislim, da su neki pisci "narodnoga blaga" u mnogo čemu ostali prevareni, ili sami neshvatili. Povjerovali pa išli s grlom u jagode! Jagode se ne sole.

h) Bože moj dragi, da mi je znati, kad stupice i stupaljke, brusove, belegi-bruse, kolosuke i sve im drvene naše strojeve zamijene ljudi zemljanima, željeznima i latama od zbiljne karte, hoće li ih nazivati istim imenima, kojima ih sada narod zove?

Ne će, ne boj se, nego po kovaču noga i poluga, po kopaču vrste i kuhaču lončina, po tvornici kartušine, zbijaču listina, - francuski, njemački, grčki, latinski, svakim imenom i prezimenom, samo ne svojim. Isto onako kako i jezikoslovci natežu na primjer: "ići u lov na zecove", jer se boje, da lovac ne bi se uvro u zecove, ili da ne bi tako značilo.

i) Dvojica se kladili: jedan govorio, da je bolje "što tko nauči", drugi, da ne, nego da je bolje "pri komu se što rodi". Prvi naučio mačku kafu peći i dodavati; drugi penjao tulac i lovio miše. Kad onoga mačka kafu nosila, ovaj pusti miša. Mačka baci kafu i čašu pa odlezi za mišom!

j) Koga zanima, gladan bi i žedan slušao narodnog izgovora naglaske, blagoglaske i druge jezične krasote: kako se tu sve cijepa na tanku dlaku; kako imena stvari poimlju i razlučuju se. Jednostavno, je li? Jest kao i kroj haljine. Vidimoder!

Samouka krojilja jami trublju sukna, naumila je pokrojiti muške gaće, jačerme, koparane. Omjeri koncem čeljade kao drveničar konjče; odsuče sukance, po njem potegne konce, modro pobilježi izgorjelim kamenom, bijelo ugljenom. Iz stana istriza lapte, latice, bedrenice, skute, kline, umetke; zasjeca poramice i zaoštrava lepavice.

A to tako sve vješto i umjetno, pa samo koji tanki ustrižak propane, a istrižak ni najmanji. To odijelo, ni usko ni široko, tako pristaje tijelu, kao da se je na njem rodilo. Osvjedoči se. Sporedi narodni kroj s umjetnim i čudit ćeš se!

Meni je ove godine u Mostaru haljinu krojio krojač, koji je tri godine, "nožice primio i pilav dao", pa je ne omjerio o živu čovjeku, nego o drvenu križu, sukno prestrigao na dvoje na troje i haljinu napravio kao malašnu djetetu primetnjaču. Tako ti ja u toj haljini krilim ruke i unakriž hodim kan da ću se s nekim rvati, a ona mi na leđima prašti.

Po prozima na rozima volu, po nadometku i nadomladku gòre poznaju se godine!

k) Patke, kad im je u dubine noriti, maše se kljunom u mazalicu nad trticu i trnu se nekoliko puta pa onda u vodu. Tri dana mrtve stoje u plenicama, a voda im ne dođe do kože!

Naše kabanice čvrsto tkane i izvlasane odbijaju vodu kao ptičije perušice. Kupovne kabanice na gvozdene strojeve umjetno pravljene niti imadu maze ni vlasa, ne odbijaju vodu, nego upijaju! Izum za primiti četrdeset i četiri krune, a ne za odbiti s leđa četiri vode! To su naravna čudila i umjetna varala.

l) Umjetnik narodni samouk tukačom preko držalice vôćka, rizačem konjica kroti, prvoga liječi rasolom, duroga soli i prporom, jer znade, da voda upija, lug razgriza, so steže i uteže. On će jednom riječi više stvari kazati: nasaditi vršaj snopa ili naklađaj žita pod konje, nasaditi kokoš u gnijezdu na jaja; nasaditi motiku na držalicu. On jednu stvar, kad mu je drago, su puno će imena nazivati: djevac, neženac, beženac, samčina, samovoljčina, pustov, samoglavac, usidjelica, neplodnik, posilac, ništalac, ostalčina, jalovac, azum!

m) Zbilja – govorih glasno dalje - da je sve što u narodu biva, istražiti, svojski proučiti i marljivo upisati, kako bi to debela knjiga mogla biti! Na ovo netko za pleterom smijući se poče brojiti:

- Da je sve ljude sastaviti u jednog čovjeka; sve sjekire u jednu sjekiru; sve dubove u jedan dub; sve rijeke u jednu rijeku, pa da oni veliki čovjek onom sjekirom posiječe veliki dub i onaj pane po velikoj rijeci, velik bi ti pljusak bio.

Dok ja izađoh, da vidim, tko mi se ruga, rugač umače u drljače, - bila mrkla noć.

n) Ne ćeš me više, vadino, čuti glasno govoriti – rekoh i vratih se u kolibu. Odtada počeh samo misliti, što bih i kako bih o onome, što prije naznačih. Promišljavah naime, bih li, ne bih li ja što spomenuo o narodnom umu, izumu i običajima? Pa bih, zašto ne bih? Može doći vrijeme, te to valjati.

U maličkoj gradini i nad ružićkim poljem u Mandinoj gomili imadu, govore, zakopana tri badnja: jedan prosa, drugi samlivena mesa, treći blaga; pak da će biti vrijeme, kad će više vrijediti badanj prosa i mesa, nego badanj blaga.

o) Nu pod kakvim ličjem i obličjem imalo bi se to spomenuti, a da se ne bi prišila mana?

Pod imenom pripovijesti, priče, pričaline, tezgerine? Ne, troje, kojima ću izbjeći dvije mane i jedan ukor: "Djevca od devedeset godina", "Vitinskoga lovca Levana" i "Drvene strojeve".

Prvoga ne dostoji govoriti o ljuvenim i milostničkim poslima, jer on ne bi bio pravi "Djevac" ni pisac mu "pustinjak". Drugomu ne trebuju riječi tuđih jezika, jer na grčkim tabanima ne bi moga stizavati zeca ni sadirati ga njemačkim noktima. Trećemu ne će biti književne ocjene ni umjetničke procjene, jer reče, koji ne prao zamrljanih dasaka: "Tko je vidio, da se drvo pere?!"

p) Sa svim tim to je reda zarezati u raboš drveni ili napisati u knjigu pa okviriti u drvene korice, da izgleda kao raboš, a ovaj nalikuje na štap, a štap na otik: onda dakle moći će se zvati "Otik na rabošu zatesan" i u njemu biti pismo, u ovomu spomen, u spomenu um, u umu izum, u izumu običaji. Kruničarski raboš drži "Djevac", kućanski "Lovac", ispod "Strojeva" leži seoski. "Otik" strugačem zapire u "Djevca", ručicom "Lovca", trbuhom u "Drvene strojeve"; povor mu ostaje prost, da može uzjahati, tko htio. Tko nema konja, neka jaši na štapu, pa dokle dopre!

q) Svaki orač mora imati na svom plugu otik. Ako nema, neka jami u mene; ne dopadne li mu se i ne bude mu naročit, a on neka zateše naručitijega, - ima još u brdu tvrde drenovine!

Otiku se znade mjera, pa ne trebuje kazivati, da mu je na vrhu ili kraju "svrha" ja li konac – kolik je, tolik je. "Vijećati na koncu, na koncu konca", u tom ni početka ni svršetka. "Tko je ikada vidio, do voloviju glavu mačka odnese u kuću?"

r) Kad prelja primotaje pređu s vretena na klupko, dade vreteno djetetu veleći mu: "Drži, sine, drži sine vreteno za krajeve, pa kad izmotam, ako uhvatiš za konac kraj, dat ću ti kolačić!"

Pri svrhi motačica pohiti primotavati i napokon trznuv, djete ne uhvati kraja, ne dobije kolača. Svršilo motanje i kraja hvatanje. Po tom bit će ostala riječ, da nepreglednoj i završenoj stvari "ni kraja ni konca" nema.

š) Što kokošijim perom namrčih na bijeloj platici, što brekusom zarezah u tri raboša neizglađena; što tuparinom sirov zatesak "otik" na gnjiloj panjini, evo brojeći po mrčkama i zarescima jedva do slova t (tvrdo) doprih. Proslijedi sada ti! t, u, v, z, ž i povrati se na a, pa podvostruči cijelu "azbuku", imat ćeš 61 zarezak, 31 više nego ja. U mene je samo dvadesetšest glavica i četiri bezglavice, a u tebe će biti pet gornjih slova i dva puta po dvadesetosam drugih. Počni odmah, ako te je hoć, ovom: "Tko tvrdo veže, lako driješi". Razveži: - Ne ćeš izgubiti, pak ćeš odriješiti; ako slabo svežeš, izgubit ćeš te nećeš imati šta odriješiti.

"Skoči ovca sa vrh doca, slomi stočetrdeset i četiri koca. Žuna gvozdena kljuna i drvena repa hoda preko ravne poljane".

- Kosac travu kosi.

"U brdu tes, tes, u vodi ples, ples," = Lađa i vesla.

"Nito tankovito, preko svega svijeta prinito, pred svačija vrata donito". = Putovi.

"Bolje je svoju torbu potresti, nego tuđu načeti". – "Svašta nekako čovjeku doteče, samo puste pameti ne može".

Sa starog ognjišta, iz živog cerovog uljena poletjela nova iskra, gdje doprla, tu samrla.

Iz pećine u Maliču 1900.

Pustinjak

Rječnik arhaizama i manje poznatih riječi

aptovina, bazga, bazgovina
babor, zmija
barkati, bockati
berožiti, svađati
birdem, pače
bocun, staklenka
bozavac, čarap
brzoglas, telefon
cmigav, nesiguran
cmige, slova
cura, djevojka
čanjak, zdjela
čarak, kolo
čarke, svađe
čirak, svijećnjak
čoha, fino bojadisano sukno
ćiva, karua
čoso, čovjek ružna izgleda, kojim se djeca plaše
ćurak, vrst kape
dižva, drvena kova
duvar, zid
eksplozija, lagum
gajtan, bojadisani i spleteni vuneni ili rudeni konac
gak, vrst ptice ili grožđa
galebina, svježe kravlje đubre
gargaše, željezni češlji na dasci koji služe za grubo pročešljavanje vune
glušila, gluhoća
gobelja, dio točka, kola
golica, vrsta puške
gotovljača, kuharica
grohot, vrh
grebene, naprava, koja služi za fino pročešljavanje vune
hasna, korist
iskobeljiti se, narugati se
iščeprljani, ogrebeni
jamiti, uzeti
jamiv za ruke, rukovavši se
janjetina, postava iznutra kaputa
japija, građa
jašmak, ženski rubac na glavi
jara, kuća za stoku, obično naslon
jaran, drug
jažva, jarak
Jađipt, Egipat
joli, ili
kablić, drvena posuda
kaćun, vol
kad, hrastova gubina
kal, oštrica
kalilja, žena koja crno boji
karta, papir
kerina, psina
klačina, krečara
klak, kreč
klašnje, sukno
klip, komad
kravarica, ona žena koja se brine o kravama
kremencija, madžarski zlatni novac
krstošilo, gurkalo
krnje, korice
krov, slama
kučibaba, žaba kojom se djeca plaše
kuk, kamen
lata, priječanica
lamutina, priječanica
lugom, pepelom
matorna vuna, vuna dugih vlasi
matoruga, toljaga
mazgac, muški križanac magarca i kobile
mazija, čelik
mećaja, sredstvo za metenje mlijeka
mješčić, diplio, gajde, svirale
mrsna, nepristojna
mura, želudac u stoke
napriuzet, naizmjenice
nazorice, hotimično
ne vele, ne treba
omini, malo podoji
oplakala, oprala
otopak, komad
ovarisa ga, pogodi ga
palnem, opalim
petlje, šuplji okrajci
pik, biljeg (crta koja nešto označuje)
piljak, kamenčić
pirujući, svadbujući
pita, gibanica
pod, sprat
pomlioc, onaj koji je dotjerao mlivo u vodenicu
popani, pograbi
poprug, konopac ispod repa magarcu, da bi samar čvršće stajao
praljak, predmet za probijanje i proširivanje rupa
prančioku, spram suncem
prebortati, preboliti
pređa, opredeni vuneni konac
pređavica, boja koja nagriza pređu
prizvek, grah
provećuran, okretan
pržina, pijesak
pucar, čovjek koji vunu štapom mlati da se razabere, izvlasa
pud, mjera za težinu
raskriviti, zaplakati
ranči, kvari
razglavak, objašnjenje
resica, dio grla
rotuljka, koturaljka
rozine, dio tkalačkog stana
runja, dlaka
sadno, rana
sagonja, vo
sića, plašilo
sinija, okrugla niska trpeza
sjužiti, stopliti
sknađenja, izmišljotine
slog, stil
solilo, ravna ploča ili kamen na kojem se daje sol blagu
srg, motka, kolac
srižila, smrznula
sumit, izmjenice
stap, sud u kojem se mlijeko mete
stavljati kravu, pomusti kravu i sastavljati s teletom
stelja, uložak u samaru
stopiti, probaviti
svijetnjaci, iskre koje vrcaju pred očima od žege
šamatorje, groblje
šetka, lisica
šikati pčele, zvati pčele u ulište
škrapuč, mješčić
špednu, ukrade
tare, nesvaljano sukno
triska, daščica koja nastaje prigodom tesanja
trud, hrastova gubina
tust, debeo
udikovci, drvca za zrnca krunice
ugrci, progrižena mjesta
uho stapa, držalica stapa
ukrivito, nakrivo
umeran, umekšan
uminje, um
useknjivati, čistiti nos
utrtičiti, usredočiti
uvarbali, opazili
vabe, zovu
valjuge, valjci
vaša, par
vidar, ranarnik
voma, volovima
vrcem, pravo
zamjeriti, opaziti
zamuze, upane
zdrmati, otrovati

Priredio: Ivan Lovrenović

Edit
Pub: 13 Nov 2022 22:56 UTC
Edit: 12 Apr 2023 14:48 UTC
Views: 49